Gustafi ‘Kanibalkanska’ – serija zavodljivih ispovjednih crtica

Iznimka od pravila da svaki sjajan bend čaroliju dobiva specifičnom kemijom, energijom ili kako vam drago, što nastaje spojem baš tih talentiranih pojedinaca u točno tom sastavu, Gustafi diskografski i koncertno jednako sjajno funkcioniraju već dvadesetak godina unatoč tome što svako toliko, odnosno na malne svakom albumu nastupaju u drugoj postavi.

Gustafi 'Kanibalkanska'

Od početaka do danas uz glavnog autora, pjevača i ideologa Edija Maružina zadržao se samo bubnjar Čedomir Mošnja. Maružinova stvaralačka snaga i  karizma u njihovu je slučaju očito posve dostatna da Gustafi uvijek budu sto posto Gustafi, pri čemu je zanimljivo da u svim inačicama ostavljaju dojam uvelike kreativnog, zaigranog i cjelovitog benda kao “kolektivnog kantautora”, a nikad tek Maružinovih pratećih glazbenika.

Njihova delikatesna zvučna maneštra korijenskog rocka, istarskog narodnog melosa, tex-mexa, ritma i bluesa i ine glazbe svijeta s kojekakvim dodacima i začinima isprva je bila snažnije obilježena električnom rock gitarom da bi se kasnije slobodnije razgranala i rascvjetala. Unatoč nijansiranjima u ovom ili onom smjeru, od albuma do albuma, možda najradikalnije na prethodnom “Chupacabra” (Menart, 2009.) koji više od ostalih odiše tonom rezignacije, na kojem su se nekako stisnuli, ogoljeli, prigušili melodiju, naglašenije se poigrali s monotonijom i razmjerno naglasili uporabu stroja i hladne elektronike, Gustafi su tijekom svih osam albuma (ne računajući prvi, avangardno post-punkerski album “V” objavljen 1985. pod imenom Gustapha y njegovih dobrih duhova koji su idejom zapravo bili drugi bend), od kojih svaki pjesme reda u tečnom nizu i drži određeni ugođajni tonalitet, zadržali instantnu prepoznatljivost, spomenuti zvuk i prvorazrednu kvalitetu. Možda se tu i tamo može naći pokoja pjesma koja će se nekom pokloniku manje svidjeti, ali nema baš ni jedne koja bi se doimala stvorenom bez pravog nadahnuća ili tek zbog popunjavanja repertoara.

Najnoviji album “Kanibalkanska” prošao je model distribucije koji u nas prethodno nije iskušao nijedan etablirani izvođač: prvo su sve pjesme s albuma puštene preko internetskog portala Jutarnjeg lista, potom se CD prodavao uz iste dnevne novine po iznimno niskoj cijeni od 9,90 kuna, a napokon je objavljeno i regularno CD izdanje koje se može kupiti u prodavaonicama i na druge uobičajene načine.

Nakon stišavanja na “Chupacabri”, Gustafi su na “Kanibalkanskoj” ponovno žestoko raspojasani, živahni, prštavi, plesni, vedri i veseli, puni i zaokruženi u za njih standardno izvrsnim i maštovitim aranžmanima i u odličnoj, sočnoj produkciji koju potpisuju Edi Cukerić, Marko Kalčić, Edi Maružin i Barbara Munjas. No glazbom izraženi optimizam tipa udri brigu na veselje ne donosi i takve tekstove. Ili točnije rečeno, tekstovi na istrijanskoj čakavštini, uobičajeno duhoviti, smisleni, sjajno sročeni i, najvažnije, besprijekorno skladno sljubljeni s glazbom – s čime se, nevjerojatno, itekako muči većina domaćih autora – gotovo se redovito bave nevoljama svagdana s kojima se nosi pojedinac, danas i uvijek, no umjesto prepuštanja jadu ovaj „Gustaf“ tjera po svom i veseli se dok može. Kako veli uvodni stih “Privremene božićne pjesme”: “Ni nam tako loše ne, da ne bi moglo biti još i lošije.” Podnaslov albuma mogao bi komotno biti: “Nesretnik sam od malena, od sve muke pjesme pjevam,” kako legendarno tuliše dvojica Roma u završnici jugoslavenskog filmskog klasika “‘Ko to tamo peva” Slobodana Šijana iz 1980.

Ideja albuma vizualno je posve jasno, mada ne napadno,  predočena crtežom koji se više puta pojavljuje na ovitku – s jednostavnog cvijeta, lijepog dara prirode, otpadaju dvije latice, a na mjestu cvjetišta stlizirana je lubanja urešena živim šarama. Izvana veselo, iznutra tužno, na površini život, unutra smrt. Iako krepan, kostur se stavljanjem maske živosti ohrabruje za budućnost.

Ako “Kanibalkansku” doživimo kao seriju ispovjednih crtica jedne osobe, što je uvijek zavodljiva opcija recepcije, glavni junak albuma svojevrstan je istarski (“Istra mi je otac, Istra mi je mati…. ne morem pojt dalje, tu moram ostati, tu san se rodija i tu ću krepati”, pjesma “Istra”) lumpenproleter i palivrag kojem malo što ide od ruke (“Daš  mi dinar, zgubin dva, najdem ženu, pojde ća, sirota me majka rodi, sirotan san ja osta,” pjesma “Kad ne znan”), no on se svojeglavo drži samog sebe, (“Moj tac bi sada meni reka, sine moj… budi kako i drugi ljudi, šnjima poj spat i šnjima se budi, pamet u glavu…. Ali ja ne! Ne, ne, ne, ne!,” pjesma “Moj tac”) i prihvaća svoju sudbinu kao takvu. Jer iznevjeri li sebe i nju, tek će tada sve otići kvragu (“Ma sejeno još jedan takav život da pasan, opet bin to učinija, takav san se ja rodija… još bi jače bija nestašan, veseja i razigran!” pjesma “Ma san svinja”). Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X