Gustafi ‘Maneštra’ – veseljem i razbibrigom protiv muke i jada

Kako zapisaše na ovitku, na svom četrnaestom albumu (mi uz najbolju volju izbrojasmo devet dugosvirajućih predšasnika), tridesetipet godina stari (!) – rođendan proslaviše koncem prosinca – Gustafi su se okrenuli jednostavnosti maneštre, tradicionalnog istarskog ‘jela siromahi…jednostavnog, a kompleksnog, neograničenog, a zaokruženog… srži kužine’.

Gustafi 'Maneštra'
Gustafi ‘Maneštra’

Po nešto izrazitijem koketiranju elektronikom, nemelodičnošću i monotonijom na „Chupacabri“ (2009) te posustajanju u tom smislu na oporo crnohumornoj „Kanibalkanskoj“ (2012/13), Gustafi se na „Maneštri“ još naglašenije vraćaju elementarnoj jednostavnosti svojih najranijih albuma, dakako, s popudbinom u međuvremenu nakupljenog glazbenog i svekolikog iskustva, ponajprije alfe i omege grupe, Edija Maružina, uz bubnjara Čedomira Mošnju, jedinog izvornog člana mnogobrojne, ovom prilikom deveteročlane ekipe, opet donekle izmijenjenog članstva negoli na prethodniku.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TshnpZwMHU4[/youtube]

Ni trideset minuta dugačak, „Maneštra“ je dražestan kratkiš ponešto ogoljenije produkcije od one bogato, gusto raskošne na koju su nas Gustafi i njihov stalni producent Edi Cukerić posljednjih godina navikli, a Maružinove mahom poletne pjesme – veseljem i razbibrigom protiv muke i jada – majstorski ležerno, tobože nehajno, no ni nemarno, ni rutinski, variraju, ono što kod Gustafa volimo i što od njih očekujemo, bešavno sljubljujući rock, istarske motive, cumbiu, cubanu, tex-mex, country, neo blues, avangardu…

Pripovjedno-emocionalno, „Maneštra“ starta cupkavim, više-manje vedro optimističnim ljubavnim veselicama („Za ljubav se ne moli“, „Hiti se na mene“), da bi postupno razotkrila i drugu stranu bivstvovanja vragolasto bezbrižnog lovca na suknje – ako cjelinu čitamo kao priču jednog lika – koji se u završnici zatekne na ispražnjenim gradskim ulicama („(Noć kada) Pula je krepala“) da bi potom ostao sam na postaji s koje više ne ide njegov vlak u temi „Ni vlaka za Divaču“ koja se jedva uspijeva pokrenuti iz mrtvila.

Iako odličan, album ne domeće do gustafovskih vrhunaca („Vraćamo se odmah“, 1999.; „Na minimumu“, 2002.; „F. F.“, 2006.; „Kanibalkanska“), no posrijedi je živo i zaigrano, uzorito ostvarenje čiji rang može dosegnuti malo tko u ovdašnjem, hrvatsko-regionistanskom tzv. pop-rocku.

Ocjena: 8/10

(Artistra/Spona, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X