Kako zapisaše na ovitku, na svom četrnaestom albumu (mi uz najbolju volju izbrojasmo devet dugosvirajućih predšasnika), tridesetipet godina stari (!) – rođendan proslaviše koncem prosinca – Gustafi su se okrenuli jednostavnosti maneštre, tradicionalnog istarskog ‘jela siromahi…jednostavnog, a kompleksnog, neograničenog, a zaokruženog… srži kužine’.
Po nešto izrazitijem koketiranju elektronikom, nemelodičnošću i monotonijom na „Chupacabri“ (2009) te posustajanju u tom smislu na oporo crnohumornoj „Kanibalkanskoj“ (2012/13), Gustafi se na „Maneštri“ još naglašenije vraćaju elementarnoj jednostavnosti svojih najranijih albuma, dakako, s popudbinom u međuvremenu nakupljenog glazbenog i svekolikog iskustva, ponajprije alfe i omege grupe, Edija Maružina, uz bubnjara Čedomira Mošnju, jedinog izvornog člana mnogobrojne, ovom prilikom deveteročlane ekipe, opet donekle izmijenjenog članstva negoli na prethodniku.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TshnpZwMHU4[/youtube]
Ni trideset minuta dugačak, „Maneštra“ je dražestan kratkiš ponešto ogoljenije produkcije od one bogato, gusto raskošne na koju su nas Gustafi i njihov stalni producent Edi Cukerić posljednjih godina navikli, a Maružinove mahom poletne pjesme – veseljem i razbibrigom protiv muke i jada – majstorski ležerno, tobože nehajno, no ni nemarno, ni rutinski, variraju, ono što kod Gustafa volimo i što od njih očekujemo, bešavno sljubljujući rock, istarske motive, cumbiu, cubanu, tex-mex, country, neo blues, avangardu…
Pripovjedno-emocionalno, „Maneštra“ starta cupkavim, više-manje vedro optimističnim ljubavnim veselicama („Za ljubav se ne moli“, „Hiti se na mene“), da bi postupno razotkrila i drugu stranu bivstvovanja vragolasto bezbrižnog lovca na suknje – ako cjelinu čitamo kao priču jednog lika – koji se u završnici zatekne na ispražnjenim gradskim ulicama („(Noć kada) Pula je krepala“) da bi potom ostao sam na postaji s koje više ne ide njegov vlak u temi „Ni vlaka za Divaču“ koja se jedva uspijeva pokrenuti iz mrtvila.
Iako odličan, album ne domeće do gustafovskih vrhunaca („Vraćamo se odmah“, 1999.; „Na minimumu“, 2002.; „F. F.“, 2006.; „Kanibalkanska“), no posrijedi je živo i zaigrano, uzorito ostvarenje čiji rang može dosegnuti malo tko u ovdašnjem, hrvatsko-regionistanskom tzv. pop-rocku.
Ocjena: 8/10
(Artistra/Spona, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
