Gypsy Big Band u Lisinskom – neobično srastanje

Austrijski Wiener Tschuschenkapelle i sedamnaesteročlani HGM Jazz orkestar upriličili su nadasve ugodnu i zanimljuvu zajedničku glazbenu večer u dvorani Lisinski u nedjelju 3. studenog.

Wiener Tschuschenkapelle i HGM Jazz orkestar u Lisinskom

Daleko od toga da je sedamnaesteročlani HGM Jazz orkestar grupa uštogljenih štrebera. No po prirodi stvari, umjetničko-zanatska agenda džezista Hrvatske glazbene mladeži pod umjetničkim i dirigentskim vodstvom Austrijanca Sigija Feigla jest pedantno pratiti i poštovati zapisane aranžmane i partiture. Koliko god one bile gusto prošarane i iz uhuugodnog srednjestrujaštva izmještene nervom pustolovne džezerske nervoze koji će poklonika takvoga pristupa razveseliti, a drugome zazvučati iritantno, uredna kompaktnost sa sobom neizbježno nosi dozu revijalnoga i estradnoga.

Jednako tako ni peteročlani Wiener Tschuschenkapelle, sastavljen od austrijskih useljenika, ni   slučajno nije sastav kakvih god improvizatora: uz vođu grupe, 59-godišnjeg gitarista i pjevača Slavka Ninića (Hrvatska) i harmonikaša Mitkea Sarlandžieva (Makedonija), čine ga troje konzervatorijski obrazovanih glazbenika, klarinetist Hidan Mamudov (Makedonija), basist Jovan Torbica (Srbija) – ovom je zgodom svirao akustični bas briljantnog zvuka – i bubnjarka Maria Petrova (Bugarska). No, kako na koncertu reče Feigl, oni se ne služe notnim zapisima, nego sviraju više iz srca. Dakako da su i kod njih aranžmani nazočni, u virtualnom obliku, i da ih se ova skupina izvođača širebalkanskog (uključujući austrijsku i istočnosredozemnu pjesmu) etno/world musica drži, ali prostor slobode da tko odsvira nešto kako mu dođe je veći. I nije greda ako, recimo, Petrova tijekom izvedbe neke pjesme, prije no što zabubnja, udari nekoliko neobveznih probnih udaraca, kao da i nije na pozornici, ispred publike, tek da provjeri kako joj glazbalo zvuči.

Repertoar Tschuschenkapellea sastavljen od hrvatskih, bosanskih, srpskih, austrijskih, grčkih, turskih, makedonskih, romskih… („Čuješ li me?“, „Jovano, Jovanke“, „Klakar“, „Moja mala nema mane“, „Evo banke cigane moj“…) narodnih, tradicionalnih i onih koje su stekle takav status, grupa izvodi s autentičnim patosom i osjećajem, u njihovoj iskonskoj ljepoti, bez novokomponovanih kičerskih uresa. Spajanje s HGM Jazz orkestrom u prigodno nazvan Big Band Gypsy (nezapisanu su glazbu za ovu prigodu notirali i aranžirali HGM-ovci Luka Žužić i Andreas Marinello), svemu daje posebno privlačan čar, osobito u svojevrsnom prijateljskom trvenju dva pristupa, HGM-ove moćne skockanosti, osvajanja pažnje majstorskom silovitošću grmljavine sedamnaest instrumenata i Tschuschenkapelleove opuštene preciznosti, prozračnog, akustično-intimističkog glazbenog obraćanja jedan na jedan (glazbenik – slušatelj) koje blistavo preciznom HGM-ovu stroju dođe kao kakav Charlie Watts koji, dakako, svira bez greške, ali fino razmrdava moguću besprijekornost.

Nepretenciozan, dobrodušno duhovit konferansije Ninić nije se libio spomenuti kako prilikom dogovoranja suradnje nije znao što ga zapravo čeka te da su on i njegovi glazbenici jako zadovoljni rezultatom, no da nije očekivao da će džezisti  biti „tako glasni“. Također, nakon izvedbe osobeno, spojem džeza i avangardne klasike aranžirane sevdalinke „Slavuj ptica mala“, koju je otpjevao sam uz HGM-ovce, Ninić je sljedeću pjesmu, što su je Tschuschenkapellovci izveli bez pratnje HGM-a – s olakšanjem, doimalo se – najavio kao „odmor od jazza“. Što ćemo pročitati kao potvrdu dojma da suradnju HGM Jazz orkestra i Wiener Tschuschenkapelle ni on nije doživio kao glatko sljubljivanje, već više kao zanimljivo pričvršćivanje. To nipošto ne treba shvatiti kao manu, jer neobično srastanje kao da je i jedne i druge ubacilo u stanje posebne pozornosti, što je urodilo itekako uzbudljivim glazbenim plodom.
Fizički posve miran izvođač, Ninić ima onu vrlu osobinu stvaranja dojma da, koliko god nepomičan, ovdje, pred nama duboko proživljava sadržaje i značenja svake pjesme koju pjeva. Srodnu vibraciju odašilju i njegovi sudruzi, među kojima tjelesno razigran harmonikaš Sarlandžiev s lica ne skida osmijeh užitka, dok nadahnuta sitnovezna vijuganja i osjećajni hici nježnih nota virtuoznog klarinenetista Mamudova pogađaju izravno u dušu. Njegova izvedba nije ravnodušnima ostavila ni HGM-ove majstore – baš svaki Mamudovljev solo, a bilo ih je u gotovo svakoj pjesmi, kod barem polovice od trinaest duhača iznova je raširio osmijeh udivljenja i zadovoljstva, premda su ga već čuli i vidjeli i na zajedničkim probama i na zajedničkom koncertu u Osijeku večer prije ove. Priliku za vlastite vrsne instrumentalne solističke točke dobili su svi članovi Tschuschenkapellea osim Ninića, kao i većina HGM-ovaca, a poseban je doživljaj bio iznimno zabavan duel, ili točnije, gustiozni bubnjarski dijalog između Petrove i HGM-ova Klausa Furstnera, s čarolijom, još jednom, upravo u razlici između Furstnerova čvrstog, kristalno jasnog udarca i nešto mekšeg i ne tako resko čistog, ali svejedno izvanrednog bubnjanja nježnije kolegice.

Neutaženu radoznalost prema nastupu Tschuschenkapellea HGM-ovi su džezisti pokazali i po svršetku službenog dijela izvedbe, kad je dobar dio njih samostalni bis Ninićeve ekipe promatrao naguran na izlaznim vratima pozornice.

(Mala dvorana, KD Lisinski, Zagreb, 3. studenog, 2013.)

S početkom točno u 20.00 h, dvosatni čvenk u sklopu programa Sunday Nights iliti Nedjeljne noći, prošao je u hipu zadovoljstva. S najavom i odjavom Dubravka Majnarića na bini, koncert je bio izravno emitiran na prvom programu Hrvatskog radija, a bilo bi uistinu krasno kad bi snimka našla put i do CD izdanja.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh