Riječ je o prvom samostalnom projektu Harisa Ćehića iz grupa Harry & Fat Sons i Feet. Za razliku od spomenutih sastava, ovo je ujedno i Harisov prvi izlet u rad na materinjem jeziku.
U kratkom objašnjenju koje prati EP „Stvar pravog trenutka“ Siščanin Haris Ćehić se osvrnuo i na dosadašnju bendovsku karijeru riječima: „Zvjezdanih trenutka nije bilo“, ali ponosno ističe i „manje“ uspjehe kao što su pjesme uvrštene u soundtrack američkog filma „Counterplay“, te prihvaćenost kritike i publike. Iako, i inače, samozatajnom i pristojnom momku kao što je Haris Ćehić to nije bila namjera, prilično je jasno u par riječi oslikao poziciju nezavisnih domaćih izvođača; jer, eto, uvrste se neke pjesme u soundtrack američkog filma, ali koga za to pretjerano briga na domaćem terenu, kao da imamo na bacanje bendova i izvođača koji iz ove zemljice redovno na taj način dobacuju do Amerike. Zato valjda i imamo situaciju da je Haris Ćehić uz iznimku ovog portala, potpuni anonimac u domaćem medijskom prostoru.
EP „Stvar pravog trenutka“, kao što je kazano u uvodu, donosi tri pjesme otpjevane na hrvatskom jeziku, a vedri americana indie koji je krasio zvuk grupe Harry & Fat Sons zamijenili su pomalo sjetni i zagasiti tonovi u određenim dijelovima, jer takva nam je i stvarnost. No, u Harisovom slučaju, neizostavni zvuk ukulelea uvijek unese i neki tračak optimizma. Prelazak na materinji jezik je u tom smislu donio i određene pomake u kojima Harry The Kid pomalo ulazi u prostor u kojem se sjećamo da je djelovao i pokojni Vlada Divljan u posljednjoj fazi, tj. periodu kad je intenzivno radio s Maxom Juričićem. Tko god je slušao Harisov prijašnji bend Harry & The Fat Sons, automatski može isključiti da je tako nešto izvedeno proračunato, jer riječ je o zvuku i stilu koji ovaj autor njeguje već duži niz godina. Stoga ovaj svojevrsni povratak na scenu, ali u hrvatskom narativu, više treba tumačiti kao prirodni put čije koordinate su iscrtali pandemija i potresi. Poriv da te shvati i razumije sredina dolaze s iskustvom.
Uvodna „Jedan stih“ je u svoje dvije minute trajanja više u ulozi najave onog što će nakon nje biti predstavljeno na izdanju, jer je prekratka da bi se razvila u nešto drugo, no i tu ulogu odrađuje solidno prije nego na red dođu njegove dva glavna aduta, a to su „Osluškujem njene korake“ i naslovna „Stvar pravog trenutka“ koja ujedno i zatvara EP.
„Osluškujem njene korake“ dolazi kao naknadna pamet, pogled unazad i zaključak „da smo nekad bili sretni“, ali ta pjesma upravo zbog havajskog ozračja ukulelea i jednostavne poletne pratnje na bas bubnju unosi optimizam na način da sreću čini uživanje u malim životnim detaljima i da se njih ne treba odreći (na putu do ozdravljenja). Dakle, tu kao da je ponovno oživio i onaj poznati duh Vlade Divljana, ali na Harisov način.
„Život tek mijenja boju, no ne ispire sjaj“ – stihovi su koji najbolje dočaravaju poruku posljednje „Stvar pravog trenutka“ u kojoj naglašeni zvuk gudačke pratnje iscrtava patnju uslijed potmule trešnje zemljine kore. Jasno vam je kao slušatelju da je riječ o tom trenutku kad se doslovce gubi tlo pod nogama i kad nestaje poznati svijet oko vas, no Harry The Kid i u tim najtamnijim dubinama duše pronalazi neku svjetlost kao nit vodilju. Utjeha u optimizmu ili optimizam kroz utjehu – može se iščitavati i jedno i drugo, no nedvojbeno je da Ćehić pronalazi poetiku i ne upada u patetiku.
EP je uistinu kratak, ne dobacuje ni do deset minuta trajanja, ali njegova triptih forma drži vodu. Nema praznog hoda i osjeća se da bi Harry The Kid mogao još sigurnije nastaviti u smjeru kojim se zaputio, tj. razvijati se kao kantautor.
Ocjena: 7/10
(Samizdat, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.