HGU otvoreno kritizira odluku Minstarstva financija

Ministarstvo financija je mimo prijedloga Ministarstva kulture odlučilo nabiti 25 posto PDV-a na koncertne ulaznice, čime je glazbi nametnut porez na šund, koji ne zahvaća primjerice tržište knjiga, filmova, teatra i ostalih izvedbenih umjetnosti.

Hrvatska glazbena unija

Da se to jako dobro razumije u Europskoj uniji govori i činjenica da EU direktiva predviđa vrlo ograničen broj dobara i usluga na koje je moguće uvesti povlaštenu stopu PDV-a, a među tim rijetkim izuzecima od opće stope predviđeno je, između ostalog, da se povlaštena stopa može uvesti za (citat iz direktive) „ admission to shows, theatres, circuses, fairs, amusement parks, concerts, museums, zoos, cinemas, exhibitions and similar cultural events and facilities“.

Postavlja se pitanje po kojim je kriterijima odlučeno da se, s cijele te liste, samo za kino ulaznice uvede povlaštena stopa PDV-a,  kada se zna da je proizvodnja filmova u Hrvatskoj gotovo u cijelosti ovisna o raznim oblicima budžetiranja, pa kao tržišno orjentirana filmska industrija gotovo i ne postoji.

Koja je to logika po kojoj se povlaštenom poreznom stopom štiti interes uvoznika i distributera stranih filmova, a odbija se štititi glazba kao, tržišno vrlo konkurentan, vlastiti „kreativni proizvod“?

Hrvatska glazbena unija ima preko 5.000 članova, većina njih su profesionalci koji žive isključivo od glazbe, a to je puno više ljudi nego što je zaposleno u bilo kojem hrvatskom brodogradilištu.

Na žalost, društveni i medijski interes za našu djelatnost najčešće se svodi na senzacionalističke članke, osobito česte oko Nove godine, kad se glazbenike  proziva po novinama zbog navodnih (i prenapuhanih) „enormnih“ zarada, ne uzimajući pritom u obzir činjenicu da se radi o bruto iznosima, od kojih se pokrivaju troškovi, isplaćuje „plaća“ najmanje desetak ljudi, a na kraju još i porez državi. Čak i takve (medijski iskonstruirane) svote su daleko od, primjerice,  mjesečnih plaća osrednjih nogometaša koji za život zarađuju u jednoj neprofitnoj udruzi.

Za razliku od te udruge, i mnogih drugih poslovnih i društvenih djelatnosti koje ovo društvo pomaže i potiče sredstvima iz proračuna, naša je djelatnost ovisna isključivo i samo o sebi.

Svaki naš istaknuti član, ili grupa, izvjesi svoj plakat, pa onda  ovisi isključivo o tome koliko će ljudi u oštroj, globalnoj tržišnoj konkurenciji kupiti ulaznicu baš za njegov koncert.

U situaciji kada je prodaja nosača zvuka potpuno poražena u sudaru s nelegalnim korištenjem glazbe na internetu, kada je organizacija koncerata postala toliko rizična da čak i rasprodana zagrebačka Arena jedva pokriva ukupne troškove koncerta, a nerasprodana generira ogroman gubitak, kada su sponzori u takvim poslovnim teškoćama da drastično režu sredstva namjenjena promotivnim djelatnostima, i kada se, u krizi, u kućnom budžetu prvo režu „nepotrebni“ troškovi namjenjeni kulturi i zabavi-  sve u svemu kada je čitava jedna djelatnost dovedena do ruba egzistencije- očekujemo da država ozbiljno snimi situaciju i razmotri mjere koje će pomoći da se koncertna djelatnost, i svi u lancu koji od nje žive,  barem održi na životu do nekih sretnijih vremena.

Svaki naš istaknuti član u stvari je mali (a u hrvatskim uvjetima možda i srednji) poduzetnik, koji je krenuo ni iz čega, sam uložio svoj rad, novac i talent u nešto što je na kraju postalo kreativni proizvod, koji je našao svoje tržište, i dovoljno kupaca da proizvod bude uspješan.

Svaki taj uspješni glazbeni poduzetnik u prosjeku izravno zapošljava najmanje desetak ljudi, i osigurava egzistenciju njima i njihovim obiteljima.

Neizravno,  glazbenik/ poduzetnik hrani čitav jedan gospodarski sektor, koji se u EU naziva „kreativnom industrijom“, a kod nas se još uvijek tretira kao nekakva usputna zabava, od nikakvog društvenog interesa, osim eventualno kada treba privlačiti glasače na izborima.

Za razliku od Hrvatske, u Europskoj uniji upravo je toj „kreativnoj“ industriji posvećena posebna pažnja u srednjoročnom planu razvoja EU, te su predviđene brojne poticajne mjere i fondovi kojima bi se toj industriji osigurao rast, i konkurentnost na globalnoj razini.

Bilo bi logično i da naša država, odnosno Ministarstvo financija, konačno shvati da je pojavljivanje u javnosti nekog plakata, s imenom nekog izvođača, početak jednog ozbiljnog poslovnog poduhvata i procesa na kojem će, uz glazbenike,  brojne prateće djelatnosti ostvariti prihod, i u konačnici platiti PDV od 25%. Ako je rizik prevelik, kao što je sada, pa se koncerti ne organiziraju, nema niti cijelog  lanca usluga, koji radi i ostvaruje prihod, pa onda nema ni “dodatne vrijednosti“ za proračun,  jer i 5% i 25%  posto od ničega je nula.

Ta je naša „kreativna industrija“, između ostalog, barem što se glazbe tiče, u ovom času značajan izvoznik,  prvenstveno u zemlje regije.

Takvu našu vodeću tržišnu poziciju u regiji jednostavno nije moguće održati, ukoliko je u Hrvatskoj tri puta viša stopa PDV-a na ulaznice za koncerte od one u, primjerice, Srbiji ili Sloveniji, kao što je sada slučaj.

Ako u našoj matičnoj državi nema koncerata- koji su u sadašnjim okolnostima, nakon propasti klasične diskografije, postali najvažnija gospodarska djelatnost u glazbenoj „kreativnoj industriji“- ako smo nekonkurentni u odnosu na naše okruženje, onda nema ni novog razvoja, ni novih investicija, a onda ni novih „proizvoda“, odnosno glazbenika koji bi u bliskoj budućnosti trebali održati  tu našu vodeću ulogu u regiji, položaj koji smo stekli teškim i dugogodišnjim radom i privatnim investicijama, bez ikakve pomoći ili potpore hrvatske države. Dalje>>

Zadnje od Vijesti

Idi na Vrh
X