‘Smrt čoveka na Balkanu’ – svima nama poznati teatar apsurda

I dok hrvatski filmaši i dalje uporno baziraju humor na stereotipnom i prvoloptaškom ismijavanju ruralnih krajeva i njihovih običaja, kulture i jezika, naši istočni i jugoistočni susjedi svakim novim filmom prave jedan korak naprijed, i dokazuju da su u samom vrhu europske kinematografije, uz bok bogatim Englezima i Francuzima.

'Smrt čoveka na Balkanu'

„Smrt čoveka na Balkanu“ je film koji se može koristiti kao univerzani odgovor na konstataciju filmskih producenata, režisera, scenarista i glumaca „da nema novaca“. Jednostavnije od ovoga praktički ne može biti: jedan kadar, 80 minuta snimke u komadu i niz zanimljivih likova koji se izmjenjuju na ekranu. Ne trebaju skupe lokacije, specijalni efekti i lude vratolomije; dovoljan je samo kvalitetan scenarij i trunka originalnosti. Koncept kojim je „Smrt čoveka na Balkanu“ sniman nije potpuno nov, ali je definitivno osvježavajući spin na cijeli žanr ‘found footage’ filmova, pogotovo na našim prostorima. Taj stil ‘pronađenih snimaka’ je postao vrlo popularan prije 15-ak godina, s „Projektom vještica iz Blaira“, i premda ima neke neupitne artističke vrijednosti (poput bolje interakcije s gledateljem), ipak mu je glavna prednost upravo u jeftinoći samih projekata. Doslovno svaki klinac može uzeti kameru u ruke i s prijateljima snimiti dugometražni film, što ne znači nužno da će biti kvalitetan, dapače. ‘Found footage’ žanr je stoga jedan od najgore eksploatiranih žanrova u posljednjih 40 godina, ali na svu sreću, vidimo da postoje iznimke. S druge strane,ovaj film se dotiče još jednog žanra, a to je takozvani ‘reality TV’, format koji većina gledatelja prezire. Ipak, koliko god nekada praznoglavo to sve izgledalo, nađe se itekako kvalitetnih segmenata koji, bolje od bilo kojeg igranog ili dokumentarnog filma, pomažu shvaćanju našeg društva. Ovaj film je takav format uspio iskompresirati u nešto manje od sat i pol vrhunske crno-humorne drame.

„Smrt čoveka na Balkanu“ počinje kada neshvaćeni glazbeni kompozitor (Nikola Kojo) upali web kameru na svom računalu, i pred njom počini samoubojstvo hicem u glavu. Nekoliko trenutaka kasnije u stan uletava njegov prvi susjed Aca (Emir Hadžihafizbegović), kojeg je pucaj prekinuo u ručku, a ubrzo mu se pridružuje i drugi susjed, Vesko (Radoslav Milenković). Njih dvojica, njihove supruge, djelatnik pogrebnog poduzeća, agent za nekretnine, djelatnici Hitne pomoći, policajci i inspektori, svi će se oni kroz idućih 80 minuta izmjenjivati na ekranu i dati svoj obol u kompleksnom tkanju koje slijedi poslije smrti jednog običnog Balkanca.

Miroslav Momčilović (Kad porastem bit ću kengur, Ivkova slava, Sedam i po) se u zadnjih sedam godina prometnuo u jednog od najkvalitetnijih i najzanimljivijih kroničara modernog srpskog društva, ali posljedično i društva susjednih zemalja. Premda mu je svaki film naizgled banalni pogled na jedan segment društva (beogradsko predgrađe, Niš s početka 20. stoljeća), svima je zajednička jedna duboka i sveopća društvena satira. Iako mu je ovo tek treći režijski uradak, svoje znanje je dobrano ispekao kao scenarist tih, danas već kultnih, novovalnih srpskih komedija. Ono što čini ovaj film toliko dobrim je jednostavnost u prenošenju naših svakodnevnica, u kojima će grobar doći na mjesto nesreće pol sata prije Hitne pomoći, a agenti za nekretnine pokušati ‘uvaliti’ stan bez obzira što njegov bivši vlasnik leži na podu s metkom u glavi. Teško je uistinu govoriti o nekakvim ‘forama’, jer su one toliko bogate, suptilne i svakodnevne, da će vam se ponekad činiti kao da slušate nevjerojatnu priču vlastitog susjeda. Ovakvi likovi i situacije ponekad prelaze na razinu opskurnog i apsurdnog, gotovo pythonovskog crnog humora, što je definitivno smjer u kojem bi ‘domaća’ komedija trebala krenuti. Britanski crni humor slovi kao jedan od najkvalitetnijih i najzanimljivijih na svijetu, pa ako nam netko već mora biti uzor po tom pogledu, neka budu oni. S druge strane, cijela ta situacija u kojoj su se našli likovi ovog filma ne bi bila niti upola toliko kvalitetna, da nema glumaca koji mogu odraditi svih 80 minuta u komadu, i to s maksimalnom koncentracijom i bez neke veće greške.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=DY9CmWfGXEk[/youtube]

Dvojac Hadžihafizbegović-Milenković je skoro pa jedina konstanta na ekranu, i gotovo je nevjerojatno koliko su dobro odglumili svoje uloge, a ne sumnjam da je u njima bila i velika doza improvizacije. Ostali likovi, koji sporadično ulaze i izlaze iz stana i fiktivnog života (tj. smrti) nesretno preminulog kompozitora, svojim nastupima daju potrebnu dinamiku i fluidnost, a njihovi neobični karakteri obogaćuju taj mali svijet koji gledamo. Pravi košmar i potpuni klimaks filma nastaje kada akteri primijete da cijelo vrijeme gori web kamera, što u njim izaziva nevjerojatnu (a opet toliko puta viđenu) metamorfozu u potpuno umjetne i pomalo groteskne likove, koji su prava tragikomedija i našeg pravog društva. Premda je film sniman na najjednostavniji mogući način, kompleksniji je i slojevitiji od velike većine mnogo bogatijih filmova, a o praznoglavim komedijama da i ne govorim. Tako primjerice jedan od naših pulena, „Sonja i bik“ (koji mi je inače dobar film), za cijelo vrijeme svoga trajanja uspije definirati možda dvije ili tri konkretne društvene kritike, dok „Smrt čoveka na Balkanu“ to napravi jednostavnim ispijanjem rakije pored mrtvaca. O nedavnoj uspješnici „Parada“ da i ne govorim. Teško je zapravo pomisliti da će bilo koja komedija u idućih nekoliko godina ostaviti ovakav dojam, pogotovo jer je zadnja (Smrt na sprovodu) bila toliko davno. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X