Nemojmo se lagati danas je zadnji dan Terranea. Upravo kao i prošle godine oko 9 sati ujutro, u trenutku kad sunce kidnapira svaki svježi udisaj, krenuti će seoba naroda ka šibenskom kolodvoru. 10.8. ostaju oni koje roditelji trebaju pokupiti na putu ka Šipanu ili oni koji nemaju život. Inače, ne znam kome bi se dalo taložiti u kamperskim uvjetima kako bi u sporoj noći užvali u Kuzmi i Shaka Zuluu. Za mjesec dana će te ih ionako moći poslušati u Purgeraju za šaku riže i radnički trliš.
Slušao sam The xx i Jon Spencer Blues Explosion jučer. Oprostite na neradničkom gardu, ali između Erotic Biljana i već odgledanog Golema odlučio sam se za najsebičniju varijantu. Varijantu onih bendova koje jednostavno nikad nisam pogledao. Na ovom portalu je već davno rečeno sve o Jon Spenceru, međutim ponavljanje je majka znanja, a nužnost učiteljica života. Nužnost je danas izvještavanje o Jonu Spenceru među pustinjom neproduktivne muzike, manjku pick bottlea i prekuhanih vokala. I to kako prekuhanih vokala! Žao mi je jedino što zbog tehničkih poteškoća koji će ovom prilikom ostati nerazjašnjeni nisam stigao pogledati Future of The Left, noise rockere prema kojima su Butthole Surfersi Klinci s Ribnjaka.
U svakom slučaju, negdje oko 21:40 stigao sam na Aqua Stage koji je ove godine sasvim pristojno ugostio Spencera i njegovu blues eksploziju. Producentski malo preglasno, ali kurtoazija na mjestu. Dolazak je apostrofiralo moje čuđenje spram publike koja je znala ime ali ne i materiju. Spencer je rado viđen gost u Hrvatskoj i amblem je onih bendova koji bi trebali biti popularniji u zemlji koju učestalo posjećuju bez obzira na legendarni ljubljanski koncert iz ’97. Ovo je nova generacija i o njoj pišemo. Današnja novost, sutrašnje je smeće – tako to funkcionira u Ljepšoj Našoj i taj način je i danas pod povećalom. Blues Explosion je bend koji je prožvakao muzičkih sedam kora još od onih dana kada je Spencer raskrstio s Pussy Galore i odlučio privatizirati blues. Sinoć taj blues nije niti smrdio niti mirisao. Izvedene se sve uspješnice, sve je bilo na mjestu; i gitare i Spencerov vokal, ali je nedostajala volja koja je ispovraćala Tvornicu silinom prešućenog bluesa. Istog onog koji se godinama gomilao u Spenceru. Onaj koji je donio distorziranog Howlin’ Wolfa i transformiranog Little Waltera.
Pozornica koja je večer prije okupila 500 milijuna fanova Dječaka jučer je bila mrtva za blues. Netom prije koncerta pustili su The Black Keys i rulja je plesala. Ta rulja nije svjesna da je blues rock revival poratnih 90-ih donio baš Jon Spencer. Spencer je prestar i prepotrošen da ne bi znao prenijeti ideju. Jučer je to i rutinski radio. Međutim, ništa više do li rutinski. „She Said“ ili „Bellbottoms“ nisu dovoljne. Sam Spencer je u jednom trenutku priznao rezigniranost i svršavao žicama koje nisu manifestirale višak užitka već dosadno preseravanje iliti dionicu kojom se približava kraju na „odjebite, publiko“ način.
Nakon gulaša i cigarete interes me poveo prema The xx-u. Ne znam kako objasniti fenomentog benda. Je li stvar u publici kojoj je danas sve draže od mainstreama, ili je možda stvar u medijski nabildanom fenomenu xx-a ili „XX“ faktor leži u činjenici da danas svi žele izgledati mistično, nezaboravno i pametno. Istinu govoreći, The xx je jedan od lošijih bendova koje sam gledao uživo, a uzmimo u obzir da sam večer prije gledao The Horrorse. Njihova publika jednostavno je kupljena hipsterskom valutom. Možete se slagati ili ne slagati s mojom malenkosti međutim u trenutku kad vidite pedesetak ljudi kako mumlja neizdani „Reunion“ u cilju osjećanja velikim i kompetentnim, shvaćate koliko je njihov „hype“ isprazan i lažan. Bend je njegova publika i ona sačinjava njegovu istinu.. Bend koji se formira od lažnih fanova predstavlja ozbiljan problem i u negativan kontekst stavlja čitav muzički kredibilitet. Naravno, postavlja se pitanje tko je zaslužan za sam „hype“ i koliko sami mediji sudjeluju u angažmanu kvalitete pojedinog benda? Generalno, „Coexist“ je miljama daleko od Yazzoa ili Depeche Modea s Vinceom Clarkeom. Tehnika je u nogama, međutim muzička razmaženost je u glavama. Neinspirativni kakvi jesu, drže se Kraftwerkovog stila kao i 90 posto ostalih bendova te vrste, međutim bez rezultata, kao i upravo 90 posto bendova te vrste.
Kako god bilo nakon The XX jedva dočekah Parov Stelara. Malo đuskanja, koliko god isprazno bilo, čovjeku uljepša večer.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
