Hrvatska glazba i regija (5. dio) – inflacija vrijednosti nagrada

Strukovni segment hrvatske glazbe vrvi od brojnih nagrada. Problem je što sve te nagrade nemaju utjecaj ni u medijima, a potom ni kod publike. Uz sve, stvara se kompetitivni naboj u minornoj sferi protekcionizma, a ne u sferi stvarnih potreba tržišta.

(Foto: Wikipedia)

Kad je Carlos Santana objavio album „Supernatural“ 1999. godine i isti pokupio sve značajnije Grammyje koncertna cijena za grupu Santana otišla je u sfere u kojima niti jedan hrvatski promotor nije mogao naći računicu. Svega godinu dana ranije, 1998. grupa Santanaje svirala u zagrebačkom Domu sportova. Za ponovni susret trebalo je pričekati četiri godine da honorari splasnu. Taj primjer je naveden jer je blizak hrvatskoj publici i ilustrira utjecaj Grammyja na honorare, iako je primjer star već više od 20 godine.

No to su velika, razvijena i bogata tržišta tj. scene. Hrvatsko tržište nije ništa od toga, ali posjeduje Porin kao svoj nacionalni pandan Grammyju koji je glavna nagrada struke, ali i čitav niz manjih strukovnih nagrada pod kapom hrvatskog glazbenog saveza Unison. Nema ništa loše u tome da i mala tržišta posjeduju nagrade za validaciju svoje scene, ali ako počne padati interes javnosti i medijski značaj, dođe se do situacije da na koncertnom terenu te lovorike ne znače previše i da nemaju utjecaj na visinu honorara. Glazba nije sport pa da je bitno osvajanje nagrada koje egzaktno vode do sve važnijih i važnijih natjecanja, time veće medijske eksponiranosti, popularnosti i eventualnih sponzora.

Za glazbenu scenu je važnije da postoji uhodana i organizirana infrastruktura za njeno predstavljanje, tj. dobra mreža distribucije glazbe i mogućnost koncertne aktivnosti u cijeloj zemlji. Nekadašnji problem distribucije glazbe riješili su internetski servisi – gdje ima signala, tamo je dostupna i sva glazba ovog svijeta. No klupska mreža je sasvim drugi par rukava. Autor ovih redaka svjedok je da se već desetljećima svako malo priča o problemu tzv. klupske decentralizacije Zagreba i tome kako u redovima struke razmišljaju o tome kako napraviti pouzdanu mrežu klubova diljem zemlje u kojima bi bilo mogućnosti za razvoj publike i prisutnost scene na trenu.

Praksa se uglavnom svodila na nostalgično prisjećanje scene u uvjetima iz 1980-ih kad je u svakom mjestu bio neki dom kulture i neki mladi predstavnik socijalističke omladine koji je imao na raspolaganju i neki budžet za bukirati bendove koje voli. Teren je pak jasno i bez greške pokazivao na kakvim glazbenim temeljima može počivati tržišno poslovanja u provinciji, a to je; ili će klub biti folkoteka ili kluba uopće neće biti.

Konkretno, nikad nije pronađen model koji bi donio balans. Nekih sporadičnih pokušaja je bilo, ali se nije razvio kontinuitet za razvoj prakse. Posljednji takav bilo je osnivanje Stručnog povjerenstva za rock glazbu i klupske programe u Republici Hrvatskoj pri Ministarstvu kulture (u koje sam bio odabran i bio upoznat sa zahtjevima domaće klupske scene), ali je s izmjenom nekog paragrafa u zakonu isto tehnički ugašeno ove godine. Godišnje se raspodjeljivalo skromnih milijun kuna, a bilo je potrebno oko 6-7 milijuna da bi se izašlo u susret svim kvalitetnim programima. No i spomenuto ‘davanje na kapaljku’ bilo je dovoljno da neki klupski prostori u nekim drugim hrvatskim gradovima živnu i ponude aktualna gostovanja.

Dakle, situacija je već desetljećima na terenu nesređena, neujednačena i jednako riskantna i promotorima i glazbenicima. S druge strane u međuvremenu se pored Porina namnožio sijaset raznih nagrada posebno pod kapom struke, kao da učestalost njihovih dodjeljivanja može riješiti konkretne probleme na terenu. U stvari, samo se stvara efekt Potemkinovog sela, kao što i ta inflacija nagrada devalvira njihovu vrijednost koja bi u sređenijim uvjetima mogla imati nekakvog efekta, kakav je, recimo, Porin imao kad je bio ustanovljen.

Tu postoji i ozbiljan problem globalnog karaktera, koji se dakako prelijeva i u Hrvatsku, a to je da interes publike pada iz godine u godinu za manifestacije dodjela nagrada. Kao da je taj format validiranja glazbe došao do svojih limita. Disperzija glazbenih ukusa postala je prevelika, biznis slagalica koči proboje inovativnih i čuva lovorike već etabliranih i sve više njih uviđa da je forma pobijedila svrhu. Ako tu muku muče jedni Grammyji i Brit Awardsi, kako li je tek u Hrvatskoj?

Konkretno, interes za Porinom iz godine u godinu pada, a o tome ovaj portal piše otkad je krenuo s radom, jer često izgleda ili kao zakulisno potkusurivanje ili opetovano favoriziranje jedno te istih imena svake sezone. Tamo još uvijek nisu shvatili da nešto tako propulzivnog karaktera s imperativom donošenja noviteta ne smije poprimiti karakteristike kluba veterana. Oni ne znaju da je početkom devedesetih, konkretno 1993. na NME Awardsu donesen gotovo ad hoc konsenzus da se nagrađuje grupa Suede iz straha da će propasti nastave li i dalje favorizirati Roda Stewarta, Tinu Turner, Phila Collinsa i slične. Godinu dana kasnije taj potez se prelio u brojne nominacije za Suede na Brit Awardsu čime je poslan jasan signal da je vrijeme za novu eru. Te iste 1994. Blur objavljuje „Parklife“, a Oasis „Definitely Maybe“ i kreće desetljeće britpopa.

I na Grammyjima nekad znaju zabljesnuti i iznenaditi kad zaigraju na jednu novu kartu. Oni malo stariji se sjećaju kako su doslovce u jednoj večeri svi saznali tko je Norah Jones, kao što imamo i nedavni primjer Billie Eilish nakon čega se nametnulo pitanje: je li Grammy otkrio Billie Eilish ili je Billie Eilish spasila Grammy?

Poanta je da ako nagrada nema moć otvoriti konkretne benfite ili bustati nekog u povoljnije sfere u pravom trenutku onda je slaba vajda od nje. Onda je svaka nagrada utješnog karaktera; u smislu: ako to ne šljive bitni medijski kanali, ako je ravnodušna publika i ako promotori ne vide razlog da dodatno odriješi kesu u čemu je svrha? Dakle, slab je efekt laureata i na domaćem terenu, a kamo li da pomaže na stranom, u ovom slučaju regionalnom.

Za neke manifestacije tog tipa, ali otvorene i prema regiji, u Hrvatskoj dosad nije bilo sluha u segmentima struke. Dapače, primjer grupa Goribor iz prijašnjeg nastavka ovog feljtona ukazuje na to da je obrana nacionalne čistokrvnosti bio (i vjerojatno ostao) prioritet ‘najutjecanije nagrade struke’. A govorimo o sceni koja ni na godišnjoj bazi ne smije izaći s listom prodaje na kojoj bi bile navedene i količine prodanih primjeraka.

Koliko je korisno međusobno dijeliti statue i plakete u situaciji kad okolnosti za napredak i opstanak scene zahtijevaju dubinske, razumne i nadasve fer poteze unutar domaće infrastrukture i ekspanzionističke strategije na bliska tržišta? Stvarno se treba zapitati što su prioriteti za dobrobit scene. S jedne strane hrvatski promotori i klubovi (koji po prirodi posla rade gotovo isključivo u tržišnim uvjetima) već više od dvadeset godina regionalnu scenu doživljavaju kao jedno tkivo, diskografi također jer je potpuno logična situacija da se albumi Idola, Električnog orgazma, Riblje čorbe, Pop mašine, Šarla akrobate i inih izvođača iz ex-Yu koji su svojevremeno objavljivali za Jugoton nalaze na listama prodaje domaćih izdanja, dok s druge, strukovne, strane ni u razmatranju ne postoji model da se izvuče benfit upravo za hrvatsku glazbu, a to ide pod uvjetom da prigrle i ostali po sistemu kako to publika odavno detektira.

Na koncu, nagrade bi trebala omogućiti da svježa krv kola glazbenom infrastrukturom, a ne da su kolajna za minuli rad. Jer da nije tako, značile bi puno više nego što znače sada. Svakom normalnom sa scene je cilj svirati i biti prihvaćen, a ne da sjedi besposlen i gleda priznanja u vitrini.

Nastavlja se…

Hrvatska glazba i regija – Billboard kao tržišno detektiranje problema

Hrvatska glazba i regija (2. dio) – kako je bilo u ratu i poraću devedesetih

Hrvatska glazba i regija (3. dio) – krenuti na zapad ili na istok?

Hrvatska glazba i regija (4. dio) – kad će završiti rat?

*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X