Hrvoje Šalković ‘Valcer protiv Eintrachta’ – Šalković protiv pameti

Nije čudo da je Šalković odštampao novu literarnu dijareju taman pred ljeto, po logici stvari to je i najlakše učiniti tada. Proljev se najčešće i javlja ljeti, kada se proizvodi koje gutamo malo ili nimalo ne uspiju apsorbirati u organizam. Ljeti je šansa od proljeva najveća kada se što zbog visoke temperature što zbog osmotskih procesa u organizmu s proizvodima koje gutamo konzumiraju i veće količine vode, a sve skupa zajedno vodi proljevu, malapsorpciji, u konačnici – dijareji.

Hrvoje Šalković 'Valcer protiv Eintrachta'
Hrvoje Šalković ‘Valcer protiv Eintrachta’

Nije čudo ni da Šalkovićeva tupava fabula, papirnati dijalozi i plastični likovi jednako teško padaju i na rekordno niskim temperaturama kojima smo svjedočili ove zime. Tada je čovjek zbog logike opstanka fleksibilniji, žeđ ne stišće toliko, hladnoća nas održava budnim i spremnim za prilagodbu. Prema jednom blijedom sociološkom istraživanju Sveučilišta u Michiganu provedenim nad 1500 ispitanika teške se životne nedaće lakše probavljaju upravo tokom zimskog perioda jer ih genetski kod navodno i asocijativno očekuje pa je čovjek nehoteći spremniji i prevazići potencijalnu katastrofu.

Međutim, ono što je čudo, čudo je da gotovo pola godine od izlaska Šalkovićevog devetog romana još uvijek nismo nigdje uočili i najpristojniju recenziju koja bi obuhvatila nekakav komparativan pristup njegovom radu i eventualno odrazila oduševljenje koje su prije par mjeseci zajedno dijelile naše najveće izdavačke kuće, hrvatski PEN-ovci, zajedno sa klikom koja je, za ovdašnje uvjete, u enormno velikom broju posjetila predstavljanje romana pa time valjda i potvrdila interes za Šalkovićem. Premda nije ni do kraja jasno koja je to točno Šalkovićeva publika; da li su to kućanice, studenti ekonomije, estrada, studenti novinarstva, bijeli ovratnici iz Radničke, netko treći ili svi oni bilo bi lijepo vidjeti da mantra krajnje komercijalizacije proizvoda barem jednom zašteka pred širim auditorijem.

Vodeći se onom da šutnja, medijska ili individualna, sugerira pristanak logično se nameće pitanje; jesu li ovdje Šalkovićevi romani postali normalni?

Tretiranje domaćeg čitaoca kao analfabeta na skali od 0 do Šalkovića dociranje je karakteristično za neoliberalnu filozofiju koja od čovjeka vidi jedino trbuh i džep. Shodno tome najveće su domaće izdavačke kuće oformile Biblioteku Noir koja je hrvatskom čitaocu načelno trebala osigurati uživanje krimića domaćeg kalibra. Upravo je Šalkovićev ‘Valcer protiv Eintrachta’ prvi njihov potez kojem je valjalo najaviti povratak ostalih mahera domaćeg krimi-žanra: Tribusona, Arslani i Imamovića – kao da na ove čeka itko pametan.

Radnja romana smještena je u današnji Zagreb u kojem obitavaju Inspektor Grof i Inspektor Žica. Obojica pritisnuti grijesima iz prošlosti bačeni su u grotlo potrage za brutalnim serijskim ubojicom koji tek naizgled ubija studente iz Siska. Karakterizacija tih dvaju protagonista pritom je navođena neinspirativnim, krajnje unisonim i osiromašenim pogledom na žanrovske klasike. Šalković se u romanu susreće sa dosad nepoznatim izazovom; on, naime, mora stvoriti nekolicinu likova. Ono što su Hammetu Sam Spade, a Chandleru Marlowe Šalkoviću su – svi. Dovodeći se u dvojbu da između dva loša rješenja odabere jedno, Šalković najčešće prihvaća oba. Grof je Žica, Žica je Grof , njih su dvoje ubojica, a svi zajedno su načelnik policije.

Takvom je podjelom likova bez ispaljene rečenice Šalković zapečatio svoj roman kao dosadan, predvidljiv, nepismen, nemaštovit, predvidljiv i dosadan. Koliko je skliska Šalkovićeva predodžba vlastitih likova najuočljivije je kroz karakteristike Inspektora Grofa. On je jednom nogom u mirovini, čangrizav i životom isklesani pandur primordijalnih karakteristika kojeg Šalković naizmjence suočava sa okolnostima koji zahtijevaju da ovaj simultano pruža i batinu i mrkvu uopće ne vodeći računa da li se, sukladno radnji, isto od njega i očekuje. Grof je legura holivudski pobanaliziranog mačizma kojeg pobliže upoznajemo dok otvara vrata ‘ribama’, pruža rentabilnu zaštitu, zaobilazi zakon ili se patronažno obraća sestri, samohranoj majci s djetetom. Šutljivi Grof je, kada mu oduzmete ulogu koju mu namjenuje Šalković, puno više zaštitar nego što je inspektor. U uvjerenju da dočarava purgersku varijantu Clinta Eastwooda, Šalković je uspio u avanturi da opiše Josipa Klemma.

Fabula romana se nevjerojatno spotiče o zdrav razum, a brojne nelogičnosti i sumnjivi prijelazi radnje proizvedeni od unikatnog Šalkovićevog kiča spadaju u sam vrh domaće sumnjive književnosti. Recimo, neplanirana homoerotska interakcija Žice i Grofa zaista bi bila simpatična da ju je ovaj planirao nasumično gradirati.

“Glock daje moć, poput nabujalog penisa od trideset cenitmetara skrivenog u nogavici traperica. Nitko ga ne vidi kada uđeš u neki javni prostor, ali nekom nevidljivom magijom svi prisutni osjećaju vibracije u zraku.” – Šalkovićev pokušaj da izazove tenzije kod čitatelja ispadaju krajnje komične. Tik do navedenog pasusa u romanu se prvi put upoznajemo s navikama zloglasnog serijskog ubojice koji s područja Gračana u zagrebačku maglu odlazi s krvavim vojničkim nožem zajedno sa Šalkovićevim planom da se i jednog i drugog shvati ozbiljno.

Pritom se, s obzirom na količinu piščevih nebuloza, uistinu nepotrebno i osvrtati na tako banalnu činjenicu da unatoč zakonom propisanom oružju domaćih policajaca i Grof i Žica za opasačem ‘furaju’ Glock bez serijskih oznaka ili kako je Jadranka Pintarić sročila na poleđini romana: ‘furaju’ iskonsku potrebu za cjelovitošću autentične ljudske egzistencije u nadirućem sveprožimajućem neljudskom karakteru društvenog sustava bez vrednota.

Ako se usudimo ne osporavati autoritet Jadranke Pintarić, zaobiđemo li fabulu i krenemo s premisom da se kuća gradi od temelja, stvari stoje otprilike ovako: Ovakav se roman ustanovio kao sasvim nova mjerna jedinica poniženja ne samo za pasionirane čitaoce i pisce, već i za sve nas – mutave promatrače.

(Balkan Noir/Naklada Ljevak, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh