Idles ‘Joy as an Act of Resistance’ – novi junaci britanskog punka

Punk bend iz Bristola objavio drugi album i opravdao sva očekivanja.

  • 14
    Shares
Idles – Joy as an Act of Resistance

Nije zapravo nikakvo čudo što su recenzenti, poglavito britanski, ali i puno šire, ujedinjeni u slavljenju albuma „Joy as an Act of Resistance“, koji je prozvan instant-klasikom, uglazbljenim pokretom otpora, a doživljen je poput dugo priželjkivanog udarca u prsa. Idles su postali bend koji je „nasušno trebao svijetu“, a vokal Joseph Talbot gotovo pa punk-rock mesija.

Nikakvo čudo. Jer Idles ne robuju pravilima žanra, stalno plešu po rubu post-rocka, zvuče dovoljno inovativno i svježe, a opet štuju drevnu britansku punk tradiciju. Isto tako, što je možda i presudno u percepciji bilo kojeg bijesnog punk benda, svi dostupni dokazi ukazuju da Idles nisu fejk. Ponajprije zahvaljujući autoritativnom Talbotovom režanju, ali i temama iz kojih ne iskače naivno pozivanje na anarhiju, već se centrima moći pokazuje srednji prst i okreću leđa.

Brexit, migrantska kriza i sve ostale vruće teme ne obrađuju se po principu „mi smo u pravu, a vi u krivu“, nego se obrana stavova svodi na lansiranje odjeba. Nema rasprave. S druge strane, sasvim pankerski netipično, Joseph Talbot zaranja i u prilično intimne sfere, boreći se stihovima protiv vlastitih demona. Ljubav se, kao potpuno neočekivani sastojak ove drske ploče, tu i tamo pojavljuje u obliku konačnog rješenja.

Idles su u naponu snage, dva albuma u malo više od godinu dana, oba okićena kritičarskim laudama. Muzički, album „Joy as an Act of Resistance“ temelji se na distorziranom basu koji nosi „Never Fight a Man with a Perm“, „Love Song“, „Television“ i „Great“, ima tu i industriala u „Colossusu“ ili celtic punka u „I’m Scum“, no ipak je najuočljivija želja članova Idlesa za naglom dekonstrukcijom gotovo svake pjesme, nakon čega redovito upadaju u izvornu divlju punk shemu. Talbot je u takvim situacijama izuzetno prilagodljiv, nit koja sve razbacane elemente povezuje u koherentnu cjelinu. S vokalnom sjenom Lemmyja Kilmistera i luđačkom energijom Iggyja Popa, lead vokal Idlesa najjače je oružje ove bristolske petorke.

I u trenucima kad bismo se, bombardirani svime onime što drugi albuma Idlesa nudi, zapitali koliko zapravo tu uopće ima punka, Joseph Talbot se zadere „fuck TV!“ i stvari se ponovno vrate na svoje mjesto. Punk je dobio nove junake.

Ocjena: 10/10

(Partisan Records, 2018)

  • 14
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X