‘Immortals 3D’ – trodimenzionalna ispraznost na vrhu američkog box officea

U filmu ‘Immortals’ uživao sam nekih sveukupno desetak minuta i to je bilo uglavnom to. Poput stijena koje se ruše pred sam kraj filma i film se srušio nad svojim slabim temeljima na kojima je hodao cijelo vrijeme. Ili barem pokušao hodati.

'Immortals 3D'

Moj prvi susret s Tarsemom Singhom kao redateljem filmova bio je tamo negdje u srednjoj školi. Jennifer Lopez je tad bila In, a trailer za njegov (prvi) film “The Cell” izgledao je vrlo zanimljivo i neobično. Iako dočekan na nož od većine kritičara, ja sam bio prilično fasciniran tim nekim novim načinom i stilom na koji je priča prezentirana gledatelju. Daleko od toga da film nema slabih točaka – Lopez nije bogznakakva glumica, a priča je prilično otrcana – znanstvenica/psihologinja ulazi u um serijskog ubojice ne bi li pronašla njegovu posljednju žrtvu; no ono što je zbilja impresivno i što je na mene ostavilo snažan dojam je ono što se događa u njegovom umu. Slika i boja mogu se s lakoćom prisjetiti još i danas, a jezivu atmosferu sadističkog uma pamtim kao jednu od najsnažnijih takve vrste. Njegov drugi film, još više vizualno fascinantan i potpuno jedinstven, “The Fall”, također je naišao na zid kod kritičara, iako ima i svoje (malobrojne) poklonike. Jedan od najcjenjenijih filmskih kritičara današnjice, Roger Ebert, oba filma ocijenio je najvišim ocjenama.

Singh je počeo kao redatelj spotova (R.E.M. – Losing My Religion; En Vogue), radio je reklame za Nike i Pepsi (famozni vrući video s Britney, Beyoncé i Pink), a šteta što na svoje dugometražne filmove nije prenio nešto snažnije od atmosfere dobrog videa i što se mahom zadržava samo na estetici. Istina, u film unosi nešto autentično. Ima viziju i ima stila. Već u videu za “Losing My Religion” oslikana je snolikost i melodramatičnost koja će obilježiti njegove filmove; isto kao i lijepa fotografija i kostimografija. No ono što mu nedostaje (a to je najviše došlo do izražaja upravo u njegovom najnovijem uratku) je osjećaj za razvijanje priče, likovi (pre)često završavaju kao jednodimenzionalne figure u ekspresivnim bojama, interijerima i eksterijerima, a set lijepih slika ne stapa se u koherentnu filmsku cjelinu.

U uljepšanoj verziji opisa njegovog najnovijeg uratka i aktualnog broja 1 američkog box officea, film bi se mogao opisati kao mješavina mračnog i sadističnog iz “The Cell” i lijepog iz “The Fall” i to ne bi bila neistinita reklama, no preciznije i vjerodostojnije bi ga se opisalo kao mješavinu prenaglašene stilizacije “300” i banalnosti, isforsiranosti i ispraznosti “Clash of The Titans”. “Immortals” je bez sumnje njegov najlošiji film do sada – prestiliziran, prekoreografiran, usiljen i bez imalo spontanosti i duha.

Neke scene u filmu zaista oduzimaju dah, isto kao i pojava Freide Pinto. Freida (zvijezda hita “Slumdog Millionaire”) je prekrasna glumica, no od prve scene u kojoj se pojavljuje, potpuno je neuvjerljiva. U nekoliko scena toliko teško glumi strah, zabrinutost i paniku da postaje komična. A komičnih trenutaka ima u izobilju. Od dramatičnih najava likova kako će ući u legendu, preko pretjeranih i isforsiranih ispada niza karikiranih likova, pa sve do finalnog okršaja Tezeja i kralja Hiperiona. A tu je i obilje nelogičnosti. Zašto bogovi ne interveniraju u ključnim trenucima prije oslobađanja Titana, kad (unatoč zabrani miješanja u zemaljske sukobe) to prethodno naprave nekoliko puta? Kako točno Tezej odgovori vojnike od bijega pred neprijateljima? Patetičnim govorom od 12 sekundi? Itd. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X