In memoriam Emitt Rhodes (1950.-2020.) – Nepravedno ignorirano sunce pop-muzike

Dana 19. srpnja 2020. kalifornijski kantautor Emitt Rhodes je zaključio svoju životnu epizodu na ovom svijetu. Tako bi glasila kratka vijest. Emitt Rhodes ovom svijetu ionako nije pripadao i ovaj svijet je trebao biti ljubazniji i imati više razumijevanja prema čovjeku iz kojeg je muzika izvirala kao što zrake izviru iz sunca.

Emitt Rhodes (1950.-2020.)

Zamislimo sljedeću situaciju: živite u SAD u drugoj polovici šezdesetih, imate 17 godina, sa svojim bendom imate dva singla koja su upala među prvih 100, i dotad neafirmirana britanska grupa odlučuje baš vašu pjesmu staviti za prvu pjesmu svog prvog albuma, na kojem će se još naći pjesme s potpisom Boba Dylana i Joni Mitchell. Ispostavit će se da će u narednim dekadama dotična grupa postati sinonim za fuziju britanskog folka i rock muzike, te rasadnik bar dvije velike solo-karijere. Zvuči fanastično?

Recimo da ste tada otišli do gatare i da vam ona kaže da će pedesetak godina poslije biti prikazan hvaljeni dokumentarac o vama pod nazivom „One Man Beatles“. Što biste u tom trenutku zamišljali, na što bi ličila muzička karijera?

Idemo dalje. I dalje ste tinejdžer, vrijeme radnje kraj šezdesetih, vaš bend se raspao, dobili ste ugovor za solo karijeru, od predujma ste opremili garažu da možete u miru raditi. Muzičko znanje je toliko da sve poslove, od pisanja pjesama, sviranja instrumenata, pjevanja i produciranja možete napraviti sami, poput Paula McCartneya, Stevieja Wondera ili Stephena Stillsa. Radne navike su na zavidnoj razini, ambicija i inspiracija također. Pjesme su napisane u najboljoj tradiciji Paula McCartneya, pri čemu je jasno da je McCartney učitelj iznimno darovitom učeniku koji ne skriva svoj senzibilitet i autentičnost. Što bi moglo poći krivo?

U slučaju Emitta Rhodesa, u tom trenutku, 1970., kad se njegov istoimeni album vinuo u američki Top 30 najprodavanijih albuma, sve je otišlo krivo, iako ga je publika prepoznala i iako je njegov album kreativno superiorniji nego McCartneyev istoimeni nastupni solo-album, koji je uredno harao top listama s obje strane Atlantika i prodavao se u milijunskim nakladama. Podsjećam, obojica su pisala, svirala, pjevala i producirala „sve“ i Rhodes se pokazao da je dorastao baš svim zadacima.

Sa svojom diskografskom kućom Dunhill Rhodes je potpisao ugovor kojim se obvezao svakih šest mjeseci izdati novi album. Perfekcionist kakav je bio, albume je snimao gotovo godinu dana, sam radeći sve poslove od stvaranja pjesama do sviranja svih instrumenata i diskografska kuća je vršila pravni pritisak na senzibilnog mladića, tužeći ga za nastalu štetu od četvrt milijuna dolara (što je mnogo više nego što je ta kuća uložila u Rhodesa).

Osim istoimenog i komercijalno najuspješnijeg albuma, Rhodes je početkom sedamdesetih izdao albume „Mirror“ i „Farewell To Paradise“ koji su uglavnom ignorirani od strane publike. Diskografska kuća A&M je još izdala „American Dream“, zbirku demo-snimki s kraja šezdesetih bez Rhodesovog pristanka.

Nakon izdavanja albuma „Farewell To Paradise“, s nepune 24 godine života Emitt Rhodes je napustio aktivnu diskografsku karijeru i posvetio se radu studijskog tehničara, povremeno producenta. Nije mu više bilo zabavno snimati albume, poslije je objašnjavao u intervjuima. A kako i bi, kad se morao pačati s advokatima i kad je imao osjećaj da što više problema pokuša riješiti, u sve se više problema zatrpava.

Rhodesov rad je godinama sve više dobivao na važnosti i nalazio svoju publiku mimo uvriježenih pravila. Wes Anderson je upotrijebio Rhodesovu pjesmu „Lullabye“ u kultnom filmu „Royal Tennenbaums“. Rhodesovi albumi su reizdani 2010. na dvosveščanoj kompilaciji „The Emitt Rhodes Recordings 1969-1973“ i nova generacija publike je spremno prihvatila starog power-pop prvoborca, tim više što je Rhodesov osobni pristup „do-it-yourself“ vremenom postao oznaka cijele nezavisne rock scene. Ako je kod nekog bio prisutan dojam nedovršenog posla, bilo je to kod Rhodesa. Govorkalo se o novim pjesmama i povremenim pokušajima snimanja albuma.

Emitt Rhodes snimljen za 65. rođendan (Foto: Valerie / Facebook)

Dana 26. veljače 2016., dan nakon 66. rođendana izdan je njegov posljednji album „Rainbow Ends“. Ova kolekcija pjesama je dočekana toplo, produkciju potpisuje Chris Price, Rhodesu su (između ostalih) pomogli članovi grupa Wilco i The Bangles, Aimee Man, Jon Brion i Richard Thompson. Thompson je s Fairport Convention svirao 1968. pjesmu „Time Will Show the Wiser“, gotovo pola vijeka kasnije opet odaje počast autorskom Rhodesovom geniju. I dok se autorskom i izvođačkom dijelu (s izuzetkom katkad banalnih riječi pjesama) nije imalo previše toga prigovoriti, Rhodesa se nije uspjelo nagovoriti da ambicioznije krene promovirati svoju novu kolekciju pjesama. Album je donio Rhodesovo meditiranje o životu u naslovnoj pjesmi, koja će ovim razvojem događaja postati njegov epitaf.

I wanna to be somewhere far away
Somewhere where I won’t be afraid
I wanna to be sheltered safe and warm
I wanna be somewhere far from harm

Always chasing rainbow ends
Head up in the clouds
Thought my dreams would never end
But my eyes they’re open now.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X