In memoriam Max von Sydow (1929.-2020.) – čovjek koji je srušio drvo

Igrao je šah protiv Smrti, istjerivao je đavla iz djevojčica, umro je na križu… Karijera Maxa von Sydowa jedna je od najbrijatnijih koje smo imali priliku pratiti kroz čak sedam desetljeća.

Max von Sydow u “Djevičanskom izvoru”

Rijetko je koja scena u povijesti kinematografije po simbolici, vizualnoj upečatljivosti i intenzitetu emocije ravna onoj kada u filmu “Djevičanski izvor” (“Jungfrukällan”, 1960.) Ingmara Bergmana Töre kojeg tumači nenadmašni Max von Sydow saznaje da mu je kći Karin ubijena, pa odlazi sasjeći mlado drvo na brdu mačem. Shrvan osjećajima, Töre se na koncu obruši na drvo golim rukama i presudi mu fizičkom snagom, mladom i nevinom na isti način kao što su ubojice bez razloga presudili njegovoj kćeri. Töre se potom i išiba granama u pokori za grijeh odmazde koju namjerava počiniti. Ova scena trijumf je Bergmanove režije, fotografije Svena Nykvista, ali i glume tada tridesetogodišnjeg von Sydowa čija će karijera trajati još četiri desetljeća kasnije.

Max von Sydow u “The Exorcist”

Mnogima će se zauvijek urezati u sjećanje kao vitez koji izaziva Smrt na partiju šaha u drugom Bergmanovom klasiku “Sedmi pečat” koji je nastao tri godine prije “Djevičanskog izvora”, drugi ga znaju kao oca Merrina, naslovnog egzorcista iz “Istjerivača đavla” Williama Friedkina, i danas jednog od najstrašnijih filmova ikad snimljenih. Ljubitelji fantasyja i znanstvene fantastike gledali su ga kao cara Minga u “Flash Gordonu”, kralja Osrica u “Conanu”, doktora Kynesa u “Dini” Davida Lyncha te u posljednjem nizu reboota “Zvjezdanih ratova” i seriji “Game of Thrones”. Filmografija na IMDb-u mu broji impozantne 163 uloge, mnoge od njih u čistim klasicima filmske umjetnosti.

Uza sve te uloge od kojih su mu dvije priskrbile i nominacije za Oscar (“Pelle the Conqueror” iz 1987. te “Extremely Loud & Incredibly Close” prije devet godina), ako treba izdvojiti samo jednu po kojoj ćemo pamtiti ovog glumačkoga velikana koji nas je prije dva dana napustio u devedeset i prvoj godini života, ako treba izdvojiti samo jednu od bezbroj scena koje je odigrao, neko to bude ta u kojoj predani kršćanin Töre doživljava krah i iskaljuje bijes prema vječnom i ravnodušnom bogu prema isto takvoj prirodi.

Ali, više od borbe protiv prirode kao takve, ovo je slika čovjeka u borbi protiv vlastite prirode koja se kosi s teologijom i vjerom koju prakticira, one prirode koja mu ne dopušta da okrene drugi obraz, već suprotno – da se naoruža mesarskim nožem i krene silom ponovno uspostaviti narušenu pravdu. U tom smislu njegovo simboličko
nadvladavanje stabla nije izraz moći čovjeka nad prirodom, već upravo nemoći nad vlastitom prirodom, onom poganskom koju su u vrijeme radnje filma, srednjem vijeku u Švedskoj, protagonisti pokušavali zatomiti novoprihvaćenom vjerom u Krista.

Istog tog Krista von Sydow je tumačio pet godina kasnije u “The Greatest Story Ever Told” Georgea Stevensa, no još je upečtljiviji bio kao njegov hrabri vojnik otac Merrit u sukobu sa zloduhom Pazuzuom nastanjenom u djevojčici Reagan u “Egzorcistu”. Bio je to davne 1973., a njegovo lice već je tada bilo ono starca, bremenito iskustvom te smo ga takvim doživljavali i dalje, iz desetljeća u desetljeće, u novo stoljeće i njegovo novo desetljeće pa kad smo ga vidjeli u “Igri prijestolja” kao Trookog Gavrana, pradavno biće koje vidi prošlost, sadašnjost i budućnost nije bilo boljeg glumca da utjelovi vječnost od onoga koji je vječnost proveo na platnu.

Max von Sydow u “Sedmom pečatu”

Činilo se kao da će zauvijek i ostati ovdje, ali Smrt mu je u nedjelju pokucala na vrata. Da je ovdje riječ o bilo kome drugome mogli bismo samo nagađati kako su se odvili ti posljednji trenuci. Ali, budući da je riječ o Maxu, to već znamo. Tijelo mu je bilo spremno, ali on nije. Kad se crni plašt nadvio nad njim, zaustavio ga je i rekao: “Čekaj malo! Ti igraš šah, zar ne?” Sjeli su za tablu, Smrt je ponovno zaigrala s crnim figurama. Kad su u ponedjeljak osvanule vijesti, znali smo tko je pobijedio.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X