U Beogradu se od petka do nedjelje održava indirekt Shcase Festival, a Ravno do dna ekipa je na licu mjesta.
Nakon što se ove godine ljubljanski MENT po prvi put preselio u toplije mjesece i ujedno koncertno ‘izvukao’ Sloveniju iz koncertne karantene, u petak 12. studenog je svoja vrata otvorio i beogradski Indirekt Showcase Festival. Time je polako krenuo i oporavak festivala koji okupljaju regionalne glazbenike, prvenstveno one mlađe koje treba predstaviti postojećim tržištima i publici, kao i okupljanje predstavnika regionalnog glazbenog sektora.
Dakako, novi epidemijski val se zahuktao u regiji što se odrazilo i na lineup Indirekta, naime Klinika Denisa Kataneca, predviđena za prvi dan, nije mogla doputovati jer je netko od članova bio pozitivan na koronavirus. Inače što se tiče mjera koje su na snazi u Srbiji, praksa njihovog provođenja podsjeća na onu u Hrvatskoj – dakle dvostruka mjerila i puno nejasnoća što se smije, a što ne smije, ovisno o kome i čemu je riječ. Ukratko, može sve i ne može ništa istovremeno. Konkretno, posebno je pod kontrolom ugostiteljski sektor. Covid putovnice su obavezne u svakom ugostiteljskom objektu nakon 20:00 sati. Nakon tog perioda se puno lokala prazni po toj inerciji, no Covid putovnice pak nisu potrebne u objektima kulturnog karaktera, a jedan od takvih je Dom omladine u samom centru grada.
U njemu se u tri koncertna prostora održavaju koncerti Indirekt Festivala i sve dakako podsjeća na neka sasvim druga sretnija vremena, obzirom na prilično veliku posjećenost. Što god nova direkcija tog festivala učinila, uspjela je u centru grada napraviti odličan happening za nezavisnu scenu i pred nemalim brojem mlade publike u protekle dvije večeri. Usporedbe radi, u Zagrebu je nedavno održani Europavox festival sličnog karaktera doživio apsolutni fijasko po posjećenosti. Indirekt je pak sušta suprotnost.
Krenut ću od impresija, a ne kronološki. ŽEN su imale u najmanju ruku fantastičan prijem publike u Klubu Doma omladine, a sve bi se moglo sažeti u riječi: „Nismo navikle na ovakve ovacije“ koje je izgovorila bubnjarka i pjevačica Sara Ercegović već skoro na samom početku nastupa, a atmosferu nije ugrozilo ni to što se basistici Ivoni Ivković synth nije čuo na razglasu. Na taj tehnički problem je ona sama odmahnula rukom i u konačnici njihovoj uvijek preciznoj i furioznoj svirci taj nedostatak nije smetao.
Euforiju publike izazvao je prvi večer beogradski bend Klotljudi u dvorani Amerikana. Taj sastav koji je upravo objavio svoj drugi album „Fašizam ljubavi“ bio je tutnjajuća reinkarnacija Velvet Undergrounda. Potpuni kaos u najmanju ruku kazano, koji grmi i kotrlja se na način koji nikome nije jasan, ali se o tome i ne razmišlja uz mantrički ritam koji pokreće sve. O pojavnosti frontmena Milana Stevanovića Kimija sam već pisao prilikom zagrebačkog gostovanja Klotljudi ljetos u Močvari, no u Amerikani je ona još više došla do izražaja. Nedvojbeno je karizmatik od kojeg se konstantno očekuje neka eksces. Prve dvije pjesme bile instrumentali dok je on poput vuka u kavezu hodao pozornicom i streljao pogledom publiku. Dakle, čak i kad ne pusti ni glas unosi elektricitet na pozornicu. A kad je krenuo, onda nije bilo kraja ekscesima. Skoro je pao sa zaštitne ograde na koju se penjao (naravno da je nešto kasnije i skočio u publiku), teatralno zavlačio ruku u gaće i pozdravljao se s prvim redovima,bio zalijevan pivom po golom tijelu, a sve je kulminiralo kad je svukao gaće pred publikom. No to su samo ‘začini’, jer ono glavno je da uz omamljujuću tutnjavu Kimi širi prezir prema društvu, pojedincu i vremenu, nimalo ne štedeći tu i sebe. Klotljudi bi stvarno mogli biti veliki, pod uvjetom da prežive autodestrukciju.
Zbog preklapanja sam nažalost zakasnio na koncert Ane Avramov koja posljednje dvije godine djeluje s berlinske adrese, no Koala Voice nakon nje u Velikoj Sali Doma omladine bili su, može se reći, ‘već standarno’ na visini zadatka. Njihov indie power pop pao je u i Beogradu na plodno tlo kad je riječ o rasplesanoj publici u prvim redovima. Nevjerojatno je koliko prirodno klize brojevi njihovog neobičnog zvučnog koktela u kojem su zastupljene pjesme na tri jezika (ili možda nesvjesno znam slovenski toliko dobro da mi je sve razumljivo, ali ne bih stavio ruku u vatru za tu tvrdnju). A veliki je plus što su jedan od rijetkih slovenskih bendova koji sebe ne doživljava smrtno ozbiljno, što je boljka koja muči primjerice trio Balans koji je nastupio prvi dan. Ima u imidžu nečeg, ali u njemu definitnivno nije sadržano sve, rekao bih im dobronamjerno.
Slovenska pjevačica Kukla koja pak koketira i s folk elementima u svom izričaju, možda time diže živce dušebrižnicima u Sloveniji, no u Beogradu to i nije bio baš neki punch line, oni tu imaju trap folkera na izvoz. Cijelu jednu scenu koja je pak svjetonazorski u potpunom kontrastu od onoga što inače predstavlja Indirekt. No nitko nije toliko zalutao na Indirekt koliko rap dvojac Yan Dusk & Hari Kvoter – pijani zbog treme i potpuno pogubljeni na pozornici, ujedno valjda i jedini hip-hop sastav koji uživo nije repao na matricu, već uz snimljene pjesme. Kreveljenje na playback uz upaljeni mikrofon – vjerojatno fantastično iskustvo za dvojac, ali kratko za mene, jer nema ničeg primamljivog za sudjelovanje kao dio publike u tome više od pet minuta. Maturalna pijanstva i koncerti nemaju beš previše toga zajedničkog.
Grupa Radnik koja je sudeći po članstvu derivat grupe Dogs In Kavala je u nekoj, pomalo monotonoj kraut-psihodeliji, ali teško je ne pasti u drugi plan kad u istoj večeri tu vrstu ‘čekićanja’ najbolje rade Trobecove krušne peći, priredivši možda i najglasniji koncert dosad na Indirektu u Amerikani. Publici se predstavio i mladi synth duo YusYus čija pjevačica po scenskom outfitu pomalo podsjeća na Anju Rupel, no glazbeno još trebaju malo poraditi na sebi, u smislu vole li više rave ozračje ili im je jača nostalgija za electro osamdesetima. Zasad su malo prekaotični, kao da bi htjeli zagrabiti u sve i odmah. A to ne ide.
Indirekt Festival zatvara svoja vrata večeras, a moram priznati da se najviše veselim čuti i vidjeti Lenhart Tapes Orchestra.
Saznajte više: Indirekt Showcase Festival u Beogradu – dominacija Lenhart Tapes Orchestra
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
