Povodom otpadanja šarafa s kola predsjednika HND-a, Saše Lekovića, koje je Željka Markić ocijenila kao propust na tehničkom pregledu auta, nameće se pitanje kako kazniti nesmotrenost i nemar jednog auto-servisa što je svojom nepažnjom odgovoran za skretanje pozornosti s komemoracije mrtvih ustaša na još živog Sašu Lekovića.
Uzevši u obzir date okolnosti i osjetljivost situacije našli smo se primorani da, u interesu javnosti, saberemo poznate činjenice i pozornost skrenemo, iz zaustavnog traka Saše Lekovića, u stanicu za tehnički pregled vozila.
Naišavši na kolosalno mimoilaženje upućenih po pitanju geometrije kotača, šansu da ovaj heterogeni diskurs pretočimo u jednoznačnu paradigmu o kotaču morali smo tražiti kod struke. Izgleda da sada već pomalo naslućujete. Jeste, dragi čitatelju, u toj svojoj avanturi neslavno smo sletjeli u jamu. Uglaviti intervju s automehaničarom Željke Markić ispostavila se kao misija, koliko nemoguća, a onoliko i kontraproduktivna s obzirom da smo i pitanja i odgovore servisera voznog parka obitelji Markić već mogli sadržajno ustanoviti među sobom.
Jasno, valjalo je pritom ostati sabran i uspostaviti granicu bez koje bi ostali zakinuti za ključne odgovore što bi mogli rasvjetliti Lekovićevu morbidnu sklonost da se i mrtvim tijelom opire vampirima iz Hude jame.
Kako bi to otprilike izgledalo?
Sjeli bi, dakle, u jednu od onih modernijih vulkanizerskih radnji čija hidraulika gotovo da i ne dotiče osovinu limenog ljubimca. On bi nas primio, vrlo učtivo, kako se novinara već i prima, za ruku pa pljes! po ramenu! Pozvao bi nas da sjednemo. Mi bi se ogledali, po onome, što bi se činilo kao besprijekorna kancelarija omeđena debelim pleksiglasom iznad radnog stola, preko kojeg bi, inače strogi, ali pravedni šef smjene nadgledao svoje mlade šegrte. Nikakve golotinje u radioni ne bi bilo otkako je stereotip o lascivnom automehaničaru tek fosil što ga je načelo rodne ravnopravnosti u liberalnoj ekonomiji davno okamenilo.
Izvolite, rekao bi on, o Željki Markić ste došli pričatati, o njenim kvalifikacijama kao vozaču, o njenim šarafima i felgi, i o Saši Lekoviću i njegovim?
Tako je, rekli bi mi, upalili bi diktafon, prekrižili noge i prvo bi ga pitali koliko dugo servisira gospođu Markić. Već koju godinu, rekao bi on, još otkako je došla zbog getribe na Volkswagenu, jurila je po autocesti 120 na sat pa joj je počelo cviliti u petoj, tada mi je došla. Dobro, rekli bi mi onda, gospođa Markić, izgledno je, dobro se razumije u automobile.
Dapače, jedva bi dočekao on, gospođa Markić zna točno svoj motor, zna promijenit ulje, zna zamijenit svjećice, kao vozačica je vrlo spretna i u bočnom parkiranju. Ništa mi na svijetu nije toliko nejasno kao žena što glavu okreneaunazad dok auto vozi u rikverc, kako kola idu lijevo kad ona mota desno, e pa gospođa Markić nije jedna od tih, rekao bi s prinudnim smješkom.
Zacijelo, prekinuli bi ga mi, mora da ste ogorčeni na tendencioznu agendu vaših kolega da s neskrivenim intencijama zanemare popucale šarafe na kolima predsjednika HND-a, neshvatljivost koja je vodila do toga da je javnost u trenutku komemoracije ustaških koljača, špijuna i lakeja prinuđena da multitaska između brige za živog čovjeka i nježnosti za mrtve ustaše? Što bi vam mogao reći, a da sami već niste pretpostavili rekao bi on, otpio gutljaj vode, pa bi nastavio, situacija je to, koja je, nedvojbeno, struku ocrnila do te mjere da se može reći da svoj posao ne obavljamo niti pošteno niti hrabro i da sutra svi pocrkamo od kolere, kuge ili atentata epskih razmjera, suze koje bi nas oplakivale bile bi kvislinške.
Kimnuli bi onda na te njegove riječi nekako s razumijevanjem za teški položaj struke, ali bi ga onda pitali, koliko je vama osobno stalo do toga da ispoštujete zakopane ustaše, a koliko do života nevinog čovjeka, uglednog člana zajednice koji nije ustaša? Ha čujte, rekao bi on kao da dvoji, novinar je novinar, a ustaša je ustaša. Nedvojbeno je, složili bi se tom linijom razgraničenja, al’ bi nas nametljivost novinarska tjerala do kraja, mislite li da bi se gospodin Leković trebao ispričati javnosti, jer, čini se, ustašama na kraju nije donio ni cvijeće?
Tada bi naš mehaničar ustao pa ručerdom zviznuo po radnom stolu, dabome da bi trebao, da je upola čovjek kao oni koji tamo leže, već bi davno molio za milost! Dobro, sjeli bi ga natrag u stolac, za kraj imamo još jedno pitanje, nagovjestili bi, a koliko često gospođa Markić promijeni svoje šarafe?
Gospođa Markić svoje šarafe mijenja svaki dan! Svaki dan, blenuli bi, svaki dan, potvrdio bi, ova zemlja ne može podnijeti više mrtvih ustaša.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
