Riječ je o EP-iju u kojem se Irena iskušala u sempliranju i programiranim aranžmanima, tj. elektronici.

Irena Žilić je sukcesivnim objavljivanjem singlova tijekom prošle godine uvelike predstavila svoj nedavno objavljeni EP „Small Hours“. Počela je krajem svibnja 2019. singlom „EWO“, što je prva njena suradnju s britanskim producentom Kristoferom Harrisom (Belle and Sebastian, Ghostpoet, Bear’s Den) kojem je prepušteno miksanje i produkcija pjesme prvotno snimljene u studiju Marka Mrakovčića. Potom su slijedile objave pjesama „Defeats“ i „Tremors“, tako da je objava EP-a, sada krajem ožujka, bila i premijere pjesme „387“, jedine koja se dosad nije mogla čuti i koja ujedno otvara EP „Small Hours“.
Od Irene Žilić smo već navikli da sa svakim izdanjem teži ući na neke, za nju dotad, neistražene teritorije. Tako je i sa „Small Hours“. Riječ je o EP-iju u kojem se Irena iskušala u sempliranju i programiranim aranžmanima, tj. elektronici. Dakako, nije baš na snazi potpuni ulazak u elektroniku, jer su na albumu svirali basistica Lucija Potočnik („Defeats“ i „Tremors“) i saksofonist Lujo Parežanin u „Tremors“.
EP „Small Hours“ bi se najbolje moglo opisati: jedan korak naprijed, dva koraka natrag. Pohvalno je što se Irena Žilić prepustila ugođaju elektronike i time krenula proširivati svoje vidike, no ovaj EP ne nudi toliko uzbuđenja kao prvijenac „Travelling“ i posebice njegov nasljednik „Haze“, kojeg se može smatrati najboljim u njezinoj karijeri. Ne volim previše raditi usporedbe u recenzijama jer znaju biti nezahvalne i navoditi na krive zaključke, no ovdje ću samo skrenuti pažnju na Saru Renar koja se može uzeti kao egzemplar vještog hoda po rubu između onog kolokvijalnog izraza ‘komercijalno’ i eksperimentalnog kad je elektronika u pitanju, jer se u njenom izričaju osjeti ta njena komunikacija s elektronikom koju voli gurnuti u neke (dobre) ekstreme. Ponavljam da je uspoređivanje nezahalno, jer Irena Žilić ima definivno drukčiji temperament i vokal, no „Small Hours“ je ukalupljivanje Irene Žilić u pop manirizam ‘Morcheeba susreće Amy Macdonald’.
Ne znam koliko je utjecaja na to imala činjenica što je Irena otvarala koncerte Morcheebe tijekom 2018. i na britanskom otoku, no producent Kristofer Harris kao da je bio inspiran tim zvukom. U tom smislu pjesma „EWO“ zasigurno jako dobro korespondira britanskim pop zvukom u obliku retro elektronike pretežito baladnog ugođaja koja lagano koketira s pop obrascima osamdesetih, no osim dokaza da Irenu Žilić nije problem uklopiti u taj obrazac, izostaje određena ‘pomaknutost u fokusu’ koja bi eventualno priskrbila više originalnosti i Irenine autorske upečatljivosti.
Mark Mrakovčić koje je dosad puno puta dokazao kako to želi, zna i umije, odnosno da posjeduje jači inuitivni kapacitet od Kristofera Harrisa, kao da je potpao pod njegov utjecaj i ostatak materijala zapakirao prvoloptaški za prosječno britansko uho po sistemu da tu ništa ne strši i ne remeti zadanu harmoniju ugođaja, osim eventualno posljednje „Tremors“ u kojoj posebno treba biti zahvalan na Parežaninovom prodornom saksofonu koji baš dobro onomatopejizira podrhtavanje (kako uostalom i naslov pjesme upućuje).
Možda je u svemu ipak najbolji moment što je formatom EP-ija s četiri pjesme poslana poruka da ovaj pop eksperiment nije nešto što zaslužuje minutažu albuma i da je u konačnici u pitanju samo Irenin kratkotrajni izlet. Jest da joj je taj izlet nedvojbeno dao popističkog štofa, ali joj je isto tako priprijetio prosječnošću i ugrozio emotivnu osebujnost, prepoznatljivost i originalnost koju kantautorica ima na prva dva albuma.
Ocjena: 7/10
(Mudri brk, 2020.)