Irena Žilić ‘Travelling’ – pravo putovanje je počelo…

Itekako je osjetno da se dugo pripremao debi album zagrebačke kantautorice Irene Žilić, jer nakon pohvala koje u dobio nastupni EP ‘Days Of Innocence’ bilo bi šteta ofrlje odraditi ovu kvalitetnu glazbenu priču koja se tek počela odrolavati.

Irena Žilić ‘Travelling’

„Travelling“ je album koji al pari može stajati s bilo kojim svjetskim uratkom sličnog stilskog usmjerenja, dakle anglosaksonski folk urešen keltskim motivima, a da ne znamo da je riječ o našoj glazbenici, lako bi je zvučno mogli smjestiti primjerice u Škotsku. Jednostavno gledano (odnosno slušano) Irena Žilić duboko je u svojoj lirici i glazbu potpuno cijepljenu od ovih prostora, gotovo na jednak način kako pisci fantasy romana uranjaju u svoju izmišljenu epiku.

Naravno to je i plus i minus situacija. Plus je stoga jer Irena sa svojom glazbom može funkcionirati bilo gdje u svijetu, a minus jer će se ovdje uvijek naći netko tko želi čuti nešto ‘izvorno naše’ (iako je takvih stvari realno gledano jako malo, ako se izuzme jezična prepoznatljivost). No, iskreno, osobno mi je drago što takvi zatucani ognjištarski obrasci ne funkcioniraju kod sve više mladih glazbenika, jer jednostavno niti su se pokazali realnima, niti su nešto posebno obećavajući u materijalnom smislu, a o umjetničkoj skučenosti koju proizvodi takav način gledanja na stvari da se i ne govori. Jer jednostavno, glazba je putovanje na koje glazbenik kreće u nadi da će se u ‘njegov vlak’ ukrcati istomišljenici. U tu ruku, naziv albuma „Travelling“ izvrsno pojašnjava stvar kad je Irena Žilić u pitanju.

„Travelling“ je bezrezervno lutanje krajolicima u kojima je za početak ugodno njoj, a izvrsnost svega može se iščitati iz toga što taj njen film u dugosvirajućem obliku ne puca niti jednog trenutka. Jednostavno nema tog momenta u kojem se može osjetiti da je Irena Žilić posustala i pokaza se kao zagrebačka cura koja samo nemušto zauzima pozu neke pjevačice poput Amy MacDonald. Iz toga je očito da cijela priča i nije građena kao neka maska, kao neki proizvod, već je to iskreni stav jedne glazbeničke duše koja je iznjedrila 11 autorskih pjesama. U izvedbi i produkciji Ireni je najviše pomogao Mark Mrakovčić, koji se još jednom dokazao kao apsolutni talent svoga posla. Da je samo snimio „Stablo“, album Nine Romić, za ovu godinu, to bi bilo dosta, no izvrsno je ušetao i na stazu Irene Žilić i samo pojačao osnovnu nit vodilju njenih pjesama. To uistinu mogu samo najbolji producenti i skromno mogu zaključiti da većina nije ni svjesna da kalibar jednog T-Bone Burnettea obitava upravo u Zagrebu.

Na album su uvrštene i tri od četiri pjesme s EP-ija „Days Of Innocence“, tj, istoimena naslovna skladba, te „Autumn Delight“ i „Whatever Feels Right“, naravno ponovno snimljene i ukalupljene u ljepše produkcijsko ruho, što je ujedno i dobar potez za sve one koji su se prošle godine navukli na EP da lakše upiju i novi matrijal kroz koji su protkana ‘poznata poglavlja’.

Pjesma koja definitnivno najviše odskače je „Scars“. I po tempu i po stavu, ona je više, ako se to može tako uobličiti, borbenija u odnosu na ostatak materijala i kao predzadnja dobro funkcionira kao ponovno drmusanje iz slušateljskog sanjarenja, kao što je i njeno uvrštavanje pak signal da je možda trebalo biti više takvih pjesama koje bio efikasnije razdvajale glazbena poglavlja albuma. Takve disonance u emociji su nešto što je glazbi Irene Žilić u ovom trenutku možda najpotrebnije kako ne bi ušla u zanatsku hermetičnost. No to nimalo ne umanjuje kvalitetu njenog ‘putovanja’. Ima tu priličan broj lijepih ‘stanica’.

Ocjena 8/10

(Cuckoo, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X