Ako stavite pilota putničkog aviona u vojnog mlažnjaka, on će ga vjerojatno nakon nekoliko minuta uspjeti upaliti, poletjeti i čak relativno dobro upravljati njime u zraku. Ali kada mu u susret krene neprijateljski F-22, postati će kristalno jasno da on nije pilot vojnog aviona. Takva je otprilike situacija i s Jadnicima, novim filmom britanskog redatelja Toma Hoopera, mjuziklom koji to baš i nije.
Ako se uspije nekako zanemariti da je ovo tek osrednji mjuzikl, ostaje činjenica da je svejedno izvrstan film. Hooper ovu mučnu i tešku priču vodi na daleko agresivniji način nego u primjerice, „Kraljevom govoru“. Kamera je gotovo stalno u pokretu, prelijeće po prljavim ulicama Pariza i zaustavlja se na licima njegovih patnika, da bi se zatim vinula visoko iznad gradskih krovova i pokazala total toga nebeskog grada. Njegovi stanovnici su izmučena raja, odjevena u prnje i prekrivena bradavicama, koja doslovno živi u blatu, dok se pored njih, u finim kočijama, vozi mali postotak buržoazije. To je prava slika i prilika Pariza sa početka 19. stoljeća, mučna svakodnevnica koja je i bila glavna tema Hugoove novele. Glavi likovi su pak ili izrazito dobri ili izrazito loši, kako to obično biva u mjuziklima. To se ne može uzeti kao mana, jer su oni predstavnici svih tlačitelja i potlačenih još od zore čovječanstva, te njihovi osobni motivi i nisu toliko bitni. Simbolika njihovih likova daleko nadmašuje same likove, i dobro je što je Hooper zadržao takav stav. Svi su oni na neki način povezani, svi sanjaju o boljoj budućnosti i o svijetu u kojem će pravičnost i ljudska dobrota pobijediti. Jean Valjean nije tako samo Jean Valjean, nego svaki od nas koji ne može zatvarati oči pred nepravdom koja ga okružuje, a Javert nije samo još jedan francuski oficir, već vječna čizma na vratu malog čovjeka.
Gluma je onakva kakva se i može očekivati od glumaca sa hollywodske A liste. Jedini koji ima malo većih problema je Crowe, kod kojeg se jasno vidi da se bori sa svojim pjevanjem, što neminovno utječe i na njegov glumački izričaj (a i na ostale koji su s njim u kontaktu). Očekivao sam da će upravo on uzeti show, jer je realno bolji glumac od Jackmana, ali situacija na ekranu je upravo suprotna. Prvih 10 minuta Valjeana je možda i najboljih 10 Jackamovih minuta u karijeri, i ako ništa drugo, samo zbog njih je zaslužio svoju nominaciju za Oscara. I Anne Hathway je tu negdje, njezine vokalne i glumačke sposobnosti su na najvišoj razini, ali s obzirom na dužinu od čak dva i pol sata, njezina uloga u filmu je prilično mala, i kada se u zadnjih sat vremena filma već dobrano zahukta studentska revolucija, njen lik potpuno pada u zaborav i pomalo gubi na važnosti. Ipak, njezina interpretacija “I dreamed a dream” je bez premca najbolja solo izvedba u ovom filmu, te u potpunosti opravdava i njenu Oscarovsku nominaciju.
Kada se podvuče crta i zbroje svi plusevi i minusi, ostaje samo jedna velika žalost što se Hooper odlučio na snimanje pjesama uživo. U mjuziklu, u kojem je pjesma glavna stavka, barem taj segment mora biti odrađen savršeno! Da je nekako uspio zanemariti svoju želju da bude revolucionar i ostao na klasičnom pristupu (ili da u filmu nema glumce poput Crowea, nego nekoga tko već ima iskustva u mjuziklu), ovaj film bi bio vrlo jak kandidat za najbolji film godine. Ovako smo dobili izvrstan film i osrednji mjuzikl, koji neće previše zadovoljiti niti fanove ovog filmskog žanra, ali niti pomoći u regrutaciji novih.
Ocjena: 7/10
(Working Title Films,Cameron Mackintosh Ltd., 2012)