Rođen je 28. veljače 1994. godine, a kao svoje glazbene uzore navodi Dylana, Donovana, Hendrixa, The Beatlese i Oasis… što je najbolje od svega mladi Jake Bugg tako i zvuči na svom debi albumu.
Ako se izuzme Oasis, dečko kao da je rođen i odrastao u nekom skrivenom hramu rocka (ili komuni) koji se od vanjskog svijeta odvojio tamo negdje krajem šezdesetih prošlog stoljeća. Koliko je razumljiv svojoj generaciji možda je teško pitanje, ali onim bakama koje su vrištale na Beatlese i plakale uz Dylanove stihove ovaj mulac lako će prirasti srcu. Stvari se u glazbi stalno rapidno mijenjaju. Stoga se i mi se trudimo upoznati Jakea Bugga…
Kako je izgledao prvi javni nastup Jakea Bugga?
Jake Bugg: Sjećam se školskog koncerta, vjerojatno je to bio najteži nastup koji sam ikada napravio: izaći i nastupati pred ljudima koje ćeš od sada pa tri ili četiri godine nadalje susretati svaki dan prilično je zastrašujuće. Nisam mogao znati hoće li me ismijati jer nikad nisu čuli glazbu koju sviram, uglavnom su svi bili u svom metalu, hip-hopu, grimeu i svačemu.
Koji je bio tijek tvojih daljnjih angažmana?
Jake Bugg: U početku je bilo jako teško nastupiti jer se na većini mjesta poput pubova može nastupiti tek s 18, nakon što sam se uspio pokazati na par mjesta u Nottinghamu ljudi su me počeli prepoznavati i potražnja je porasla. Rođak mi je imao bend pa sam s njima svirao bas, svirao sam i u još par bendova. Sve to je bilo sjajno vrijeme stjecanja iskustva i učenja za mene.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=fY0oPg1h8fQ[/youtube]
Kada si se i kako počeo razvijati kao autor i kao bi opisao svoj kreativni proces te uzore?
Jake Bugg: Glazbu sam počeo sam pisati s otprilike 14, svirati gitaru sam počeo s 12, a do četrnaeste sam uglavnom svirao samo obrade. S četrnaest sam počeo razmišljati kako glazba koju volim i slušam, koju sam s guštom svirao je vlastiti rad svih tih autora, i kako i ja to moram pokušati napraviti i nadati se da će jednom neko isto tako skidati i svirati moju glazbu, negdje kod kuće na akustičnoj gitari.
Prilično mi se promijenio način na koji pišem, više ne mogu samo sjediti u svojoj spavaćoj sobi i pisati – često sam na putovanju i sve teže je naći vremena za to. Nije važno samo slobodno vrijeme, važan je i prostor u glavi koji je nekad teško poklopiti sa slobodnim vremenom. Pišem rjeđe nego prije, nego što bi trebao, ali zato je to dio u kojem najviše uživam. Prvi album koji sam slušao i mislio kako bih sam htio napraviti ploču bio je vjerojatno Donovan ili Jimi Hendrix, naravno takve albume ne bi nitko više ni mogao, ni htio napisati.
Često me pitaju da komentiram svoje osjećaje prouzrokovane time što su moji glazbeni uzori oduševljeni mojom glazbom. To je velika stvar: kada netko od koga ste crpili inspiraciju zapravo može slušati vašu glazbu i zapravo uživati.
S debitantskim albumom napravio si praktički sve o čemu debitant može sanjati i što je još važnije svakog zanima: kako?
Jake Bugg: Kad je album dosegnuo prvo mjesto zapravo nisam znao kako reagirati. Ne vjerujem da sam to konkretno registrirao, mom mozgu je to bilo previše za svladati. Zapravo ništa posebno nisam osjećao niti mislio. Nazvao sam nekoliko ljudi i rekao im to, a idući dan sam otputovao u Ameriku što je vjerojatno bilo najbolje što sam napravio – početi iznova negdje drugdje.
Stvaranje albuma je bilo odlično jer zapravo nisam niti osjećao da snimam album. Putovao sam, pisao pjesme i snimao ih. Dosta pjesama koje su objavljene su zapravo demo snimke, onakve kakve su nastale tog dana kad su napisane. Dalje>>