Rođen je 28. veljače 1994. godine, a kao svoje glazbene uzore navodi Dylana, Donovana, Hendrixa, The Beatlese i Oasis… što je najbolje od svega mladi Jake Bugg tako i zvuči na svom debi albumu.
Postoje li neke zanimljive anegdote sa snimanja, obzirom na taj impulzivni kreativni proces koji si naveo?
Jake Bugg: Prvi singl, “Trouble Town” ima jednu smiješnu priču. Bio je to prvi singl koji smo snimili jer je mikrofon zapravo slučajno bio upaljen. Kad su u izdavačkoj kući to čuli rekli su da je odmah žele izdati, ja sam jedini bio kao: “Ne, dajte da ponovo snimim!” Neobično mi je ponovo slušati “Trouble Town” jer je to vrlo osobna pjesma, govori o mojim osjećajima o odrastanju i bijegu, i generalno životu kako sam ga doživljavao u najboljem mogućem sklopu riječi koje nisu mogle svakoga usrećiti, to bi bilo nemoguće.
“Taste It” je isto imala zgodnu priču, pisao sam je u studiju i nisam previše odlučan oko nje dok je nisam čuo kako zvuči, bila je sasvim drugačija, a želio sam country vibru.
Kako je nastala “Country Song”?
Jake Bugg: “Country Song” sam napisao u svojoj sobi, nisam imao ništa pametnije nego složiti nekoliko akorda zajedno, točnije njih tri. Što je bilo: nisam imao nikakva primanja, nisam imao niti posao, a odlepršao sam iz škole, živio sam u blokovima i bilo je sivo i bez-veze, kiša je padala a ja sam htio kroz pjesmu stvoriti fantaziju koja te može smjestiti negdje drugdje. I to je neka vrsta bijega, ne kao u “Trouble Town” ili “Two Fingers” već drugačije, čini mi se psihološki bijeg.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=mkoOQoaWLY0[/youtube]
Bijeg je očigledno uspio s obzirom na to da te više uopće nema doma, što se sve novo dogodilo unazad manje od godinu dana od kada je izašao tvoj prvi singl?
Jake Bugg: Što je najbolje kod turneje je to što se može upoznati puno ljudi, vidjeti puno odličnih mjesta. Samo to postaje život na cesti. Opako je to, jer unutar svega ima dosta praznog hoda i čekanja i nije sve tako glamurozno. Može se dogoditi da prođeš kroz nekoliko zemalja i sve izgleda isto, gradovi izgledaju isto. Tek kad se ti gradovi počnu ponovno obilaziti može se dokučiti njihova kulturna razlika, naučiti gdje je što i djelić povijesti.
Kada sam otišao u Ameriku bilo je to sve što sam mogao poželjeti, baš kao da sam ušetao u film koji mi je super. Nashville je odličan, ljudi sviraju po barovima. Tamo, u The Ryman baru mislim da mi se dogodila najbolja svirka u životu, u atmosferi u kojoj su mogli svirati Jony Cash ili Hank Williams.
U Nasvilleu sam osjetio brojne glazbene kulturne utjecaje ali sam istovremeno imao osjećaj i kao da sam na setu. Osjećaj koji ne znam možete li zamisliti, osjećaj da ću otvoriti vrata dućana, a iza njih neće biti ničega, samo pozadina kulise. Kad si na turneju poželiš otići kući i odmoriti se, a kad si doma onda ti nedostaje turneja.
Posebno mjesto u životu na turneji igraju i glazbeni festivali, koji su te se kao izvođača do sada najviše dojmili i što je bilo najvažnije za istaknuti?
Jake Bugg: Najbolji festival do sada, pa T in the Park. Mislim da je to bio kamen temeljac moje karijere i publika je bila sjajna.
Za kraj, koja je tvoja misija, odnosno neki cilj koji si postavljaš za budućnost?
Jake Bugg: Što me najviše veseli u svemu je to pisanje pjesama, upravo to sjedenje s gitarom i smišljanje akorda me inspirira. Glazbenik sam i od toga živim, ne bih puno više od toga trebao niti željeti, već sada sam postigao puno više nego što sam očekivao da ću postići.