James Carter Organ Trio u Rovinju – noć šampiona

Jedan od najdarovitijih saksofonista današnjice uzdrmao je svojim trijom u subotu Rovinj.

James Carter (Foto: Zoran Stajčić)

James Carter jedinstven je glazbenik i u jazz krugovima. Njega glazba doslovce nosi i pokreće, adrenalinski je i potpuno nespuntano doživljava na pozornici. Za njega nema zadrške, a počesto je i ‘opasan’ za pjevače i pjevačice kad im je u pratnji, jer ih često zna nadglasati ili nimalo diskretno oteti im show. Dee Dee Bridgewater jedna je od rijetkih koja je iza sebe htjela upravo takvog nesputanog Cartera.

James Carter Organ Trio u Rovinju (Foto: Zoran Stajčić)

Ovaj 45-godišnji multiintrumentalist za kojim bi na turneje uredno mogao ići i kombi ispunjen instrumentima koje zna svirati (da ih kojim slučajem i želi sve svirati na nastupima) vođa je i James Carter Organ Trija. Riječ ‘organ’ svakako je naglasak na Hammond orgulje koje u sastavu svira Gerrard Gibbs. Naziv trija je time pomalo oksimoronski jer vođa sastava ne svira u nazivu naglašeni instrument, ali to je u neku ruku i opis demokratskih glazbenih načela u bendu, jer svakako treba dodati da je najstariji član u njemu ugledna bubnjarska legenda Leonard King koji je dvadeset godina stariji od svojih kolega ‘mladih lavova’. Isti taj demokratski pricip James Carter Organ Trio izvrsno je dočarao na četvrtoj večeri 4. Avantgarde Jazz Festivala u Rovinju u subotu, kad je unatoč sumnjama da će u večeri najvažnije europske nogometne utakmice posjećenost podbaciti, to ipak učinjeno u punoj dvorani Adris.

Gerrard Gibbs (Foto: Zoran Stajčić)

„Mislim da će to biti najbolji koncert sezone.“, kazao je jazz znalac Davor Hrvoj još dok smo putovali prema Rovinju. „I pored toga što nas na jesen čeka koncert Waynea Shortera?“, pitao sam ga, na što je on još jednom potvrdno odgovorio. Carter je na početku koncerta kazao kako će cijeli nastup biti posvećen velikanu gipsy swinga Belgijancu Djangu Renihardtu. „We’re gonna bring him in the hood.“, nasmijano je izgovorio u mikrofon prethodno donijevši tri saksofona sa sobom. I nakon toga bi ‘privođenje’ Djangove glazbe u jazz dvorište po receptu James Carter Organ Trija.

Leonard King (Foto: Zoran Stajčić)

Eksplozija definitivno najglasnijeg jazz sastava koji je zasvirao u dvorani Adris bila je očita već na uvodnoj „Castle Of My Dreams“ i trajala je do posljednje „Diminishing“. Carter je skoro pa elvisovski uvijao kukove i ‘otpuhivao’ publiku poput vihora zvukom saksova, bilo u naletima free eskapada tijekom kojih je tutnjao poput trube prekooceanskog broda svojim tenor saksofonom, ili je probijao ušne membrane visinom piska sopranom (na kojem je usput rečeno uspio i pokvariti jednu od klapni zbog čvrstog i uživljenog stiska), plijeneći pažnju još i dužinom daha kakvog valjda imaju i sportski ronioci na dah. I naravno spomenutom treba dodati i snažnu erotičnost spram suprotnog spola kojom je zračio ovaj crni div koji je vitlao glazbom i kojeg je vitlala glazba na pozornici.

James Carter Organ Trio (Foto: Zoran Stajčić)

Gerrard Gibbs pak nije bio ništa ‘normalniji’. I on je u solima ‘kršio’ Leslie Hammond 760 pred sobom ili pak u transu dizao obje ruke u zrak dok je baseve pumpao stopalima. Ne bi bilo čudno ni da ga je u stilu Jerry Lee Lewisa polio benzinom i zapalio. Carter je čak znao i vrisnuti od zadovoljstva kad bi mu Gibbs nekom od brojnih promjena ključeva ‘pogodio žicu’.

Ujedno, meni osobno je to bio i najbolji jazz koncert na kojem se svirao Hammond, kojeg inače držim izrazito nezahvalnim instrumentom za jazz upravo zbog tog svojstva dugog držanja tonova zbog čega se počesto zna dogoditi da rafalno rešetanje prstima po tipkovnici uglavnom izlazi kao kakofonični čušpajz iz zvučnika. Kako je Gibbs uspio to pobijediti i dalje mi nije jasno, ali je to definitivno učinio.

James Carter (Foto: Zoran Stajčić)

Pored takva dva neobuzdana i razigrana ‘divljaka’ kakvi su Carter i Gibbs, Leonard King je čvrsto držao uzde ritmom bubnjeva. Gotovo da nije improvizirao, a tu i tamo protresanje seta kroz prelaze ne može se držati ulaskom u solo. Vozio je ravno, udarao čvrsto i kao da je publiku još više mamio na gibanje, bilo da je bila riječ o shuffleu, funk ili blues ritmu. Bez sumnje, vrhunska svirka uz vrhunsko raspoloženje glazbenika na pozornici.

Davore imao si pravo, Django sigurno si se smješkao u grobu, a činilo se da je i Real ‘čekao’ da završi koncert kako bi po kratkom postupku u produžecima satro Atletico.

Zadnje od Vijesti

Idi na Vrh
X