Kries u Kinu Grič – svi smo mi Indijanci

‘Svi smo mi Indijanci’, izjavio je netko u publici za vrijeme koncerta. I doista, Indijanci su tek među posljednjim rasama koje su pregazile civilizacija i kultura i zato nam njihovo ime zvonko odjekuje u glavi, no svi smo nekad u povijesti bili divljaci i barbari prije nego nas je dočekala ista sudbina…

Kries u Kinu Grič (iPhone foto: Django Holden)

Glazba Kriesa jest glazba vremena kada mi Slaveni bijasmo Indijancima, udara u neku davno zaspalu pogansku žicu koja zveči u svakome tko ima još uho za nju, pa riječi zapadne civilizacije jedva mogu prenijeti zaboravljene osjećaje koje budi u takvima. A da takvih ima više nego pretpostavljamo, Kries dokazuje iz godine u godinu. Lani prenatrpan Mali pogon Tvornice jednostavno nije bio dovoljan. Sinoć u kinu Grič bilo je ugodnije. Čak i ako je temperatura dostizala neljudske uvjete, i to je pridonjelo atmosferi.

Nagledao sam se podosta koncerata ove godine, ali zadovoljniju i rasplesaniju publiku nisam vidio ni na jednom. Početak zakazan dosta kasno za naše uvjete u 22:30 sata je ispoštovan i uz prve zvuke „Grličice“ prostor kino dvorane ispunila je publika željna nastupa na koji je čekala nešto više od godinu dana. Kries u sedmeročlanom sastavu razvio je svoju magiju predvođen poglavicom Mojmirom Novakovićem koji sve više djeluje kao guru kroz kojeg djeluje neka pradavna animistička sila, dijeleći blagoslove s granice kulta plodnosti i ranoga kršćanstva okružen apostolima koji proizvode zvukove što bacaju pleme u trans poput halucinogene droge.

I doista da je koncert održan na otvorenome kad su igrali „Konji vrani“, čini se da bi pleme zapalilo neki krijes i otpočelo divlje vilinsko kolo oko njega. Ovako su se morali zadovoljiti tek ritmičnim skakanjem s uzdignutim rukama, što bi vizualno bolje odgovaralo nekom rave partyju iz sredine devedesetih. Koliko god hvalio album „Kocijani“ kao najbolji domaći glazbeni proizvod prošloga desetljeća, činjenica je da je Kries „živi“ bend koji poruku zvučno i vizualno najbolje prenosi u izravnom kontaktu s publikom. Tu sve vrvi nekim okidačima (primjerice Erolova uvodna gitarska dionica u „Lepi Juro kries nalaže“ ili Konijev ulet s basom na „Grličici“) koji otpuštaju neke čarobne reagense u organizam, stvarajući efekt teško usporediv s bilo čime u popularnoj glazbi.

I tako pjesma za pjesmom, sve do frenetične „Zumbe“, prije povratka na kratki ponoćni bis na kojem su izveli predivnu „Zoru“ da smire uzburkane duhove i suoče nas s povratkom na asfalt Jurišićeve u nekom novom, manje lijepom svijetu. Ne znam gdje ste bili sinoć, ali ako niste bili u Griču, bili ste na krivom mjestu.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X