Jinx: Mi zaradimo prosječnu hrvatsku plaću samo od grupe, eto može se

Jinx su rvacka pop čudovišta u najzgodnijem terminu riječi. Uz obljetnice, koncerte, trajanja, popričali smo s Yayom i Cocom o stanju svijesti i obijesti u sklopu kolektiva Jinx.

Yaya - Jinx na koncertu u Cvetličarni

Od Saloona 1994. do Griča 20 ljeta poslije, Zagreb je centar, meka. Imate li dojam da su Jinxi uvjetno rečeno gradski bend, urbanijih sredina u tom svom čistom i modernom retro popu koji od starta njegujete?

Jinx: Mi smo uvijek htjeli biti svjetski band a ne gradski …. Uopće ovo urbani ili gradski nam sve više zvuči malograđanski.

Jeste u prvoj fazi djelovanja do prvog prekida imali više ambicija i koje su one bile tada? Obzirom na start s engleskim “Sextasyjem” pa onda vraćanje materinjem.

Jinx: Ma nije to bilo pitanje ambicije… U ranim devedesetim ovaj prostor je doživio prvi val bandova koji su pjevali na engleskom, da li zbog raspada, ipak nešto veće, države pa samim tim i scene, da li zbog pokušaja bijega od sumorne stvarnosti ili zbog tradicionalnog argumenta: “Ova muzika ionako nije za hrvatski”… Whatever, ali tako je bilo, i to je bio val, Jinxi su bili samo dio tog vala.

Coco Mosquito

Zapravo, još malo unatrag, kome čemu i zašto Jinx? Tko je kum kumcati imena i koja je bila misao vodilja oko đinksanja?

Jinx: Band se prvo zvao High Jinx (ludi tulum, u sl. prevodu). Kum tog imena je bio Coco. Vrlo brzo se međutim ime banda skratilo u samo Jinx što možemo zahvaliti publici ili bolje rečeno tim našim prvim fanovima. Jednostavno su ljudi počeli taj band zvati Jinx i mi nismo imali druge osim da to prihvatimo, uostalom ovako je bolje i na plakat stanu veća slova a što se praznovjerja tiče jebiga, šta sad? Neka bude kako bude…

Već nakon “Smijem se” i “Brazila” preskočena je ona stavka kada od benda koji se trudi postajete ozbiljan postavljač standarda na domaćoj pop sceni. Koliko to može mladom bendu biti uteg? To polijetanje i “high hopes” koncept?

Jinx: Pa mi smo na sreću već imali snimljen cijeli album i još jedan na engleskom prije njega pa smo stekli neku sigurnost u vlastitu sposobnost da napravimo više od jedne pjesme. O ovom teretu “postavljača standarda” nismo ni razmišljali, mi smo jednostavno radili što nam se radilo i to je sve. Općenito je bolje za mladi band da uopće ne izlazi van dok nema već napravljenu određenu količinu pjesama i određenu količinu koncerata iza sebe. Nestrpljivost ne koristi ničemu.

Nakon prvog pauziranja poslije The ljubljanskog koncerta jeste li razmišljali uopće više o nastavku sviranja ili je to bilo podvlačenje crte na foru – ne možemo, ne moramo, ne trebamo više?

Jinx: Pa kronologija baš i nije bila ta. Mi smo i poslije tog koncerta svirali još nekih pola godine i zapravo je tek onda došlo do raspada negdje u proljeće 2002. Bio je to klasični overload, ne znamo točno što smo tada sve mislili, ali ako smo i mislili da je to kraj tog banda svakako nismo mislili da je to kraj bavljenja muzikom za svakog od nas, uostalom vrlo brzo se i pokazalo da nije.

Često se u kontekstu autora i pjevačice govori o nekom kuženju senzibiliteta i pogađanju. Kako ta nadopuna izgleda na primjeru Vas dvoje? Što znači to lijeganje tuđim riječima i modeliranje po Yayinom vokalu?

Jinx: Pa zapravo imamo ludu sreću da se nikada nismo tim previše bavili niti o tome razmišljali ili bolje rečeno, nismo se morali specijalno truditi da se to uskladi, jedva da smo tri, četiri pjesme u karijeri morali transponirati, a i tekstovi su nam ionako unisex. Jednostavno, Coco piše što mu dođe, Yaya to otpjeva i stvar funkcionira. I tako je bilo od prve pjesme. Za ilustraciju svojevremeni razgovor između Yaye i Coca na temu Tamo gdje je sve po mom:

Yaya: Ufff… Kako si me portretirao!

Coco: Pa nisam tebe… Sebe sam. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh