John Williams ‘Krvnikov Prijelaz’ – kako je izgubljen zapad

Žanr vesterna je u popularnoj kulturi često eksploatiran i stenje pod bremenom brojnih trash i pulp naslova niske kvalitete, no kako u filmu, tako i u književnosti, iznjedrio je i neke naslove koji pripadaju samom vrhu umjetničkih ostvarenja u svojim rodovima. “Krvnikov Prijelaz” može se uvrstiti u tu kategoriju.

“Krvnikov Prijelaz”

Sveučilišni profesor John Williams (ponekad spominjan i srednjim imenom Edward kako bi ga se razlikovalo od brojnih drugih poznatih imenjaka i prezimenjaka, primjerice slavnog skladatelja filmske glazbe) američku je književnost zadužio trima romanima: “Stoner” (1965.), “August” (1972.), te “Krvnikov Prijelaz” (1960.), a nakon recentnog objavljivanja prijevoda prvospomenutih djela, izdavačka kuća Fraktura sada nam donosi i potonji, njegov kronološki gledajući prvi roman. Williams je prije “Krvnikovog Prijelaza” u vojsci napisao i roman “Nothing But the Night” (1948.), ali nije priznavao njegovo autorstvo, pa ga i nećemo računati kao dio njegovog službenog kanona.

Premda su mu i za života uradci privlačili pozornost, pa je tako “August” primio i nagradu National Book Award za beletristiku, Williams je nanovo otkriven u ovom stoljeću kada je pogotovo roman “Stoner” pronašao novu publiku, koja je potom krenula s istraživanjem i njegovih preostalih knjiga. Zanimljivo je da su žanrovski i tematikom njegove tri knjige potpuno različite. Radnja “Stonera” smještena je u akademsku zajednicu dvadesetog stoljeća, “August” se odvija u doba Rimskoga carstva, a “Krvnikov Prijelaz” (u izvorniku “Butcher’s Crossing”) je klasični vestern.

Žanr vesterna je u popularnoj kulturi često eksploatiran i stenje pod bremenom brojnih trash i pulp naslova niske  kvalitete, no kako u filmu, tako i u književnosti, iznjedrio je i neke naslove koji pripadaju samom vrhu umjetničkih ostvarenja u svojim rodovima. “Krvnikov Prijelaz” može se uvrstiti u panteon vesterna u književnosti uz bok genijalnom djelu Cormaca McCarthyja “Krvavi meridijan”. Krv je poveznica u naslovu ovih dviju knjiga, što ni ne čudi s obzirom da im je tema razdoblje u kojemu je zapad osvojen na osnovi genocida i nasilja nad prirodom. Dok se McChartyjeva knjiga bavi zlom u ljudima u svijetu u kojem je čovjek čovjeku i nešto gore od vuka, Williamsov roman propituje bezumnu pohlepu na kojoj se temelji američko društvo prikazanu ovdje kroz sliku besmislenog pokolja posljednjih krda divljih bizona u razdoblju kada su kaputi od njihovih krzna bili u modi.

Radnja “Krvnikovog Prijelaza” započinje dolaskom mladog greenhorna Willa Andrewsa u naslovni grad. Andrews nadahnut čitanjem Thoreauovih knjiga dolazi na zapad kako bi pronašao sebe prepustivši se u izravan kontakt s prirodom u njezinoj divljoj formi, pa se tako odluči priključiti i financirati ekspediciju koju vodi iskusni lovac Miller, a cilj joj je pronaći golemo krdo divljih bizona i ostvariti značajan prihod od prodaje krzna. Priroda koju Andrews susreće surova je i okrutna poput samih ljudi koji se u njoj nalaze, što najjasnije otkriva kada nakon pokolja nekoliko tisuća životinja ekipa zapne u snježnoj oluji te je primorana prezimiti u nemilosrdnoj divljini. Ovdje se osim s fizičkim izazovima junaci suočavaju i s psihičkim propadanjem, a sve to će do posljednjih stranica zavšiti očekivano tragično, jer priroda će na nasilje odgovoriti nasiljem, a kazna ne uspostavlja pravdu, već samo opustošuje.

Williams se ne libi ogresti o klišeje koji određuju žanr vesterna, ali ipak temeljem svoje knjige čini propitivanje postulata na kojima je sazdana moderna Amerika. Logika surovog kapitalizma vodi pokolju životinjske vrste u razdoblju dok su krzna bizona u modi. Kada više ne budu tražena, ostavit će iza sebe gradove duhova poput Krvnikova Prijelaza, a njihovi stanovnici potražit će druga mjesta i druge predmete eksploatacije na kojima će manifestirati svoju krvničku prirodu jer od nje ne mogu pobjeći. Na toj nasilnoj premisi zapad je osvojen i izgubljen. Ubijena je priroda, ubijeni su ljudi, ubijeno je i ljudsko u čovjeku kako bi se stvorila čistina na kojoj se može podići zlatno tele napretka koje nije vrijedno krzna ni najmanjeg teleta bizona. Stoljeće i pol kasnije, nažalost, nismo ništa pametniji.

(Fraktura, tvrdi uvez s ovitkom, 320 stranica, listopad 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X