Jonathan u Tvornici – više nema dvojbe, to je veliki bend

Nakon subotnjeg protutnjavanja kroz Veliki pogon Tvornice kulture riječki bend Jonathan definitivno je podigao letvicu u dosadašnjoj teoriji što i u kojem roku može na domaćoj sceni napraviti bend koji pjeva na engleskom jeziku.

Jonathan u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)
Jonathan u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Oni su prepotentni, oni su u kurcu, oni su foliranti, ma to je samo hype, ništa od njih, nemaju dubinu, ma tko će to vani popušit? – samo su neki od komentara, što usmenih, što ostavljenih na društvenim mrežama, kad je riječ o riječkom bendu Jonathan. Ne mislim sad trošiti riječi na pljuvanje vlastite sredine i često zloupotrebljavanju sintagmu ‘podrži scenu’, jer generalizacije sredine znaju biti netočne, time i nezahvalne, kao što je i pitanje osobnog ukusa i stava svakog pojedinca koji dio scene i zašto treba (ili ne treba) podržati.

Nije najveća ‘mana’ grupe Jonathana to što se usudila nešto izvan okvira svoje sredine kao ni to što ne zamata u ‘sjajni omot’ svoju ambicioznost, jer neambiciozan bend i onaj koji se ne želi probiti uglavnom ni ne postoji. ‘Mana’ Jonathana je ta što mu to uspijeva na domaćem terenu u, možda po prvi put, obrnuto proporcionalnoj reakciji publike od one do sada viđene kad su izvođači koji pjevaju na engleskom u pitanju. A to je da publika uglavnom ima zadršku prema takvima dok ne dođe neki vid potvrde izvan naših granica, makar da je neki poznati producent ili glazbenik nešto izustio o tome, da je bila neka strana turneja, neki interes stranog diskografa, itsl.

Jonathan u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)
Jonathan u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Kod Jonathana ništa od nabrojanog nije se dogodilo, a opet interes upravo domaće publike za tim bendom je u porastu, a nakon jučerašnjeg koncerta u punom (a ne pregrađenom) Velikom pogonu Tvornice kulture više nema dvojbe da je to u domaćim okvirima veliki bend. Nema tu ni nekih sporednih trikova koji bi išli Jonathanu na ruku mimo same glazbe, dapače otegotna je okolnost u svemu što grupa nema medijski isturenog člana. Frontmen Zoran Badurina nije čak vičan riječima ni u pauzama između pjesama na koncertu, čak je i njegova polu-šminkersa ‘modna osviještenost’ i crvene ‘lakovane cipelice’ nešto što može više škoditi nego pridonijeti imidžu benda u sredini takvoj kakvoj jest. I što na kraju ostaje? Zbog čega su svi ti ljudi došli u Tvornicu? Bit će da je zbog glazbe i pjesama.

Jonathan u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)
Jonathan u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Kao i svaki dobar bend i Jonathan uživo zvuči bolje nego na albumu. To je punkrvni rock bend koji gura snagom i emotivnošću izvedbe i nema skrivanja iza nekih kvazi-umjetničkih formi. Da ima, tko bi uopće slušao lažnjake, uz to i na engleskom jeziku, koji nikome ne podigravaju, već više provociraju? U narativu je Jonathan ‘klasični’ rock bend koji pošteno publiku ‘izudara’ na koncertu, a ova nakon toga ide sretna kući, jer je po to i došla. Primjerice nakon britkoće i preciznosti izvedbe u kombinaciji s izravnom energijom na način kako su Jonathan u subotu između ostalih isporučili auditoriju pjesmu „The School“ zatvorili su usta svakom ciniku (ako ih je u dvorani uopće bilo). To su momenti nakon kojih vjernik postaje ateist, a ateist vjernik.

Jonathan u Tvornici (Foto: Zoran Stajčić)
Jonathan u Tvornici (Foto: Zoran Stajčić)

Jonathan isporučuje magiju rock and rolla, a da stilski može obitavati u nekoliko povijesnih razdoblja istog. Čak su i „Juvenile“ i „Try To Get Even“, nove pjesme s recentnog EP-ija „Getting Closer Is Keeping Us Apart” jako dobro legle u, publici, dobro poznati niz s prvijenca “Bliss”, a upravo je po tim pjesmama očito kako Jonathan riskantno okreće stilsko kormilo od debija. Dakle, inspiracije i hrabrosti Zoranu, Husti, Nixonu, Radetu i Tomi ne nedostaje, a opet ni “Maggie” u finalu službenog dijela nikad bolje nije zvučala uživo.

Zvuk u dvorani je također bio fantastičan – prodoran, glasan i razgovjetan, dok se najveća kritika može uputiti osvjetljenju pozornice koja je posebno u prvom dijelu bila skoro pa u mraku. Lijepo je bilo vidjeti i pomlađenu (novu?) publiku, kakvu baš i nisam zapazio na nekim drugim koncertima. Jonathan je izrastao u veliki bend i iz još jednog razloga, a to je da ih se jedino može voljeti ili mrziti, ali kritike na izvođenje svoje kreacije u ovom trenutku jednostavno ne bi trebalo biti, kao što je i veliki plus da je bend dizajniran za Zapad prije postao poznat na domaćem terenu. Vremena se mijenjaju.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X