Hudolin je radikalno iskoristio sve dimenzije koje papir može podnijeti, a izostanak estetike u pismu takav je zbog označitelja opisana kroz naličje estetskog, u vidu nasilja. Malih je poduzetnika i vlasnika koji svoj interes stavljaju ispred svih drugih, a prvenstveno radne snage, portretirao kao univerzalni arhetip, iako ne zaboravimo da je rad bez isplate plaće strogo lokalni princip i to u svjetskim okvirima.
Iz rakursa moći, a riječ je o notornom mobbingu, šikanirana je osoba, uvijek u krivu, ona je glupa, nespretna, ružna, samo kako bi diskurs nasilja bio uvijek u pravu… A bismo li se ipak malo odmorili od „Ćivitikove lirike terora“, kako se vješto poentira u klimaksu romana? Popričajmo radije o liku majke u „Pastorku“, ali ga i usporedimo s još nekolicinom predstavnika nove slovenske književnosti, kojih je radnja izmještena van matice, ili u bliže susjedstvo Slovenije, kao u Hrvatsku ili bivše jugoslavenske republike, odnosno u bijeli svijet. Likovi se samohrane majke ili udovice, ne samo u Hudolina, već i kod „Jugoslavije, moje dežele“ Gorana Vojnovića, pa i u romanu „Tekavec“ Andreja Moroviča, znatno podudaraju.
Podsjetimo čitateljicu smjernu, budući da je čitanje ove performative nasilja predstavljalo ozbiljan psihofizički nalog već i piscu ovog teksta, kako je majka protagonista romana, Ingrid Zakrajšek, nakon medenog mjeseca s istarskim poduzetnikom Lorisom Ćivitikom ubrzo od njega počela primati prve ćuške, a s njima i prijetnje. Nakon što je rodila ‘nasljednika’ s velikim ‘n’ – činjenica koja naglašava vezu egolatrije jednog malog čovjeka i Povijesti – zajedno sa starijim sinom postaje križištem dvaju osi; onih bračnog nasilja i mobbinga. Govoriti o pukom ‘uznemiravanju’ bilo bi površno, pogotovo u sumaglici Hudolinove osobne biografije koja spominje kako je i sam dio djetinjstva proveo u okolici Pule, što izravno upućuje na aspekt fiction-factiona u fabuli. Na Benjamina su batine ostavile refleks mokrenja u gaće, dok je njegov poočim već alkoholizmom i tabletomanijom do kraja izmoždenu ženu otpravio u pulsku ludnicu, a da joj nikad nije uplatio ni novčića doprinosa.
U „Jugoslaviji, mojoj deželi“ sin prononsiranog ratnog zločinca i njegova majka, supruga prononsiranog ratnog zločinca, žive život kakav već mogu živjeti ljudi koji žive s posljedicama generacijske tragedije čije su ih datosti već radikalno ekskluzivirale iz društva. Usprkos svome odsustvu, otac je sjećanje koje vedri ili oblači, dok se nakon spoznaje da je možda ipak živ rehabilitira kao nekakva figura. Najveća žrtva hladnog psihološkog rata na daljinu, je opet žena, supruga i majka, vječna terapijka s razvalina fluidnih socijalnih obrazaca. Kao i kod Hudolinove antijunakinje, obitelj joj nije od nikakve pomoći zbog njezinih životnih izbora; ona je odbačena na marginu društva i svih njezinih jedinki.
Što se pak tiče Morovičevog djela, njegov je junak daleko najurbaniji pisac na potezu od Šentilja do Prilepa, emancipiran čak i od gradskog asfalta u korist egzotike. On je globtroter koji guta slobodu s velikom žlicom prekinuvši sve veze sa svojim korijenima i obitelji. Lik majke-udovice prevaren je i emocionalno uništen u vidu jedne brze veze s profesionalnim zavodnikom, a junak joj se ipak posvećuje s pijetetom, iako je, metaforički rečeno, tu umjesto starog Harona; samo da prevesla splav na drugu obalu Stiksa.
Recimo o koncu da je slovenski pjesnik i prozaik Hudolin radikalno iskoristio sve dimenzije koje papir može podnijeti, a izostanak estetike u pismu takav je zbog označitelja opisana kroz naličje estetskog, u vidu nasilja. Malih je poduzetnika i vlasnika koji svoj interes stavljaju ispred svih drugih, a prvenstveno radne snage, portretirao kao univerzalni arhetip iako ne zaboravimo da je rad bez isplate plaće strogo lokalni princip i to u svjetskim okvirima. Kako su ključevi humanosti očito izgubljeni, ovaj roman sa zrcalom univerzalna je metafora o feudalizmu kao stanju koje je možda ostalo u povijesnim čitankama za drugi razred gimnazije, u vremenskom okviru prestanka ovog romana, ali koje i dalje vrlo opipljivo vlada suvremenim svijetom; a hvata nam se i iza plota. Tu se skriva i slika i prilika tzv. ‘rasta’, koji i nije nego li floskula za mahanje ispred nosa onima koji ravnodušno motre sužavanje područja borbe za zaštitu radnih prava.
(Prijevod: Jagna Pogačnik, Sandorf, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
