Kamasijev bend istovremeno zvuči kao dio veličanstvene tradicije koju nastavlja, kao i vjerojatno najsuvremeniji oblik glazbenog jezika 21. stoljeća.
Taljanska Gorizia, mjesto na samoj granici sa Slovenijom i na svega dva i pol sata vožnje od Zagreba, sinoć je bila neodoljivom turističkom lokacijom članovima naše redakcije budući da je ugostila vjerojatno najatraktivnijeg i najistaknutijeg jazz glazbenika mlađe generacije, velikog Kamasija Washingtona, u sklopu festivala Glasbe sveta / Musiche Dal Mondo. Riječ je o programu koji se održava s obje strane granice, u Goriziji i Novoj Gorici, a ove godine osim Washingtona dovodi imena kao što su Enrico Rava i Makaya McCraven na talijansku stranu ili pak Zorana Predina i kubanski sastav pokojnoga Compayja Segunda na slovensku.
Kamasi i njegov bend sinoć su nastupili u Teatro Comunale Giuseppe Verdi, nevelikom ali lijepom kazalištu koje broji 674 sjedeća mjesta od kojih je začuđujuće velik broj ostao neispunjen premda je nastupao tako poznat izvođač za čiji se koncert svakako isplatilo potegnuti i iz većih udaljenosti. Teško je reći je li zakazao marketing ili je u pitanju štogod drugo, budući da ni cijene karata nisu bile previsoke, a ulaznice su posljednjih dana kapale toliko sporo da smo u jednom trenutku neopravdano strahovali čak i od otkazivanja nastupa u slučaju da ih ne bude prodano dovoljno.
Kad smo već kod otkazivanja, jučer se internetom proširila i ružna vijest od noći ranije u Beču kada su Washington i društvo doživjeli vrlo neugodno iskustvo. Naime, Kamasijeva je oca Rickeyja Washingtona jedan od redara fizički napao jer ovaj navodno nije imao izvođačku narukvicu za ulaz, pa je bend razočaran takvim ponašanjem odbio odsvirati koncert izvodeći okupljenima za utjehu tek himnu “Truth” s EP-ja “Harmony of Difference” iz 2017. godine.
Stariji gospodin Washington sinoć, srećom, nije imao sličnih neugodnosti i priključio se bendu na pozornici svirajući flautu već na drugoj skladbi “Black Man”, jednom od rijetkih voklnih brojeva na kojima smo mogli čuti pjevačicu Patrice Quinn koja kao da nije uspijevala izvući svu silinu svoga glasa i većinu je nastupa provela plešući sklopljenih dlanova poput kakvog indijskog božanstva. No svi ostali kao da su plamtjeli.
Kamasi jest neupitni vođa sastava i glavna zvijezda, ali nije ego manijak koji je konstantno u središtu pozornosti, već velikodušno prepušta glavnu riječ ostalim članovima benda koji itekako imaju što pokazati. Tome smo svjedočili pri izvedbi pjesme “Oscalypso” trombonista i Kamasijevog prijatelja od njihove dvanaeste godine, Ryana Portera s njegovog netom objavljenog albuma “Force For Good” na kojoj je osim autora skladbe zapaženu solo dionicu na kontrabasu s pedalama i gudalom imao briljanti Miles Mosley kojeg opisuju kao Jimi Hendrixa koji svira bas u Princeovom bendu. Mosley je i izrazito upečatljiva pojava na pozornici odjeven poput kakvog revolucionara, a scenskim nastupom plijeni pozornost gotovo jednako kao i fantastičnim sviranjem.
Osim njega i Kamasija, najupečatljiviji nastup večeri imao je klavijaturist Brandon Coleman koji bi svirajući određenu frazu prošetao kroz cijelu paletu različitih stilova, a gdjegdje bi pustio i glas, kao primjerice u spomenutoj “Truth”, skladbi posvećenoj slavljenju različitosti koja oplemenjuje ljudski rod, a krasi je segment u kojemu bend istovremeno svira pet različitih melodija stvarajući divan kaos “harmonije različitosti”.
Svoju priliku da zablista iskoristio je i fenomenalan bubnjarski par koji čine mladi Tony Austin i Ronald Bruner Jr., a koji su održali ritmički razgovor u kojem su što zajedničkim muziciranjem, što poduljim zasebnim solo točkama doista opravdali šefovu najavu kao dvojca koji spada u najbolje bubnjare današnjice. Još jedan vrhunac smo doživjeli i na finalnoj “Fists of Fury”, prearanžiranoj temi iz istoimenog kung-fu filma s Bruceom Leejem koja služi kao svevremenska protestna himna potlačenih koji, kako tekst kaže, više ne traže pravdu već odmazdu.
Koncert se unatoč naivnim nastojanjima organizatora nije okončao bisom, ali umjesto toga Kamasi se ostao družiti s publikom potpisujući ploče i revno pozirajući za selfije i fotografije s okupljenima nakon katarzičnog iskustva koje im je priredio na pozornici nekoliko minuta ranije.
Kamasijev bend istovremeno zvuči kao dio veličanstvene tradicije koju nastavlja, kao i vjerojatno najsuvremeniji oblik glazbenog jezika 21. stoljeća, kao duhovno pročišćenje i kao fizička buka, kao najfiniji oblik revijalnog jazza i kao ritual. Sve to stapa se u više puta spomenutu harmoniju razlike koja slušatelja opčinjuje i oplemenjuje na načine na koje to rijetko koja druga glazba može postići. Za takvo iskustvo isplati se putovati na kraj svijeta, pa kako onda ne bismo i do talijansko-slovenske granice.