Riječki punk rock sastav Krešo i Kisele kiše prošlogodišnji su pobjednici HR Demo kluba, a o tome što se u posljednjih godinu dana događalo u grupi i koliko je ta pobjeda utjecala na njih razgovarali smo s prvim među jednakima – Krešimirom Burićem.
Tko su i što su glazbeni krivci za Krešu i Kisele kiše? Voodoo Glow Skulls, Gužva u 16-ercu i slični bendovi? Ili ide dalje?
Krešo: Dva kralja. Elvis Presley i MM Kovač. Nema tu puno filozofije, kad čovjek nešto stvarno jako voli i želi, to mora i može napravit. Meni je osobno bend u glavi još od vrtića, a kasnije skužiš da ti je to i način života. Jednostavno ljubav prema muzici i svim popratnim sadržajima.
Nakon pobjede na Trećem HR Demo klubu je li se štogod promijenilo nabolje ili ste i bez tog natječaja svoje DIY manire i principe jednako gurali?
Krešo: Promjenilo se dosta stvari. Više su nam se pjesme počele puštat na radio postajama, više novinskih članaka, a i po prvi put smo se pojavili na TV-u. Tete u dućanima su nas počele prepoznavat (“Mali, si ti taj ča je bil’ na televizoru u tajicama?”). Drugo je sve ostalo isto. I dalje sve radimo sami, uz pomoć našeg menadžera Liče, ali za sad nam tako i paše, bez obaveza, ugovora i forsiranja.
Kakva je hrvatska punk scena danas? Uz bendove poput Vašeg, Đubriva, Šanka i Mašinka čini se da nije krizno, ali neki insiderski pogled… s druge strane spomenutih pokušavali su prodati pod interesantno imena tipa Kino Klub i Ignor?
Krešo: Ima super bendova i koliko vidim i čujem, svi ti bendovi često sviraju i pune prostore, jedino što ih nema baš po televizijama i radio postajama, jer se narod očigledno siluje s drugom vrstom glazbe. Srećom, postoji internet, pa se sve može lako čut i vidjet. Momci iz Kino Kluba su super. Prošle godine su nas u Zagrebu tako nahranili da je to bilo ludo. Srećom da su na vrijeme maknuli posuđe jer bi neki iz benda i lonce tada pojeli. Glad je vrag. Prodaja pod “interesantno” kratko vodu drži, ali činjenica je da mekša muzika lakše do etera i televizije stiže.
Od etiketa je teško pobjeći, Vi ste dobili Hladno pivo kao materijal za šlepanje, koliko je daleko ili blizu uzora?
Krešo: Trudimo se bit svoji. U muzici što god napraviš, uvijek će ličit na nešto, a pogotovo ako sviraš muziku sličnog žanra, onda bude i više komentara. Osim 2 kralja, uzore nemamo.
Što iz Vaše perspektive znači imat bend osim guštat svirku? Da li se u financijskom momentu isplati i kako se preživljava to na terenu? Ako možete maknut zastore iza načina funkcioniranja jednog DIY benda na terenu? Stvaranje i ispucavanje.
Krešo: Kad se čovjek nauči na bankovni minus, onda mu je sve super. Kad bi gledali na financijsku isplativost, vjerojatno bi svirali gaže ili narodno, a ne ovo što sviramo. Nije sve tako crno. Skupi se neka kinta, pa se mogu kupit žice, palice, platit koji račun od režija, a i za tete u Viellchu se nađe. Uglavnom, preživi se. Ta DIY spika ima svoje čari. Kad se makne zastor, vidiš čovjeka kako bježi s posla na probu/koncert i nakon toga opet trčanje i povratak na posao s podočnjacima do pupka. Većina nas radi i imamo neke čudne udarničke smjene, pa je teško uskladit probe i koncerte, ali za sad na sreću funkcionira dobro, mada stvarno zna bit naporno. Kad se dokopamo para dajemo otkaze i zovemo te na janjetinu i rekreacijsko hrkanje.
Rijeku su ‘stranci’ uvijek etiketirali kao rock grad i obično obilato fulali jer im se činilo da se od vremena Leta 3 i Laufera i indie struje a la Regoč, Transmisia, nije događalo na drugim dijelovima scena puno zanimljivog. A gdje se tu zavukao punk? Nešto su s debi album pokušavali Diskurz na tragu Pistolsa, poslije su zapeli u nekim industrial rock metal tko zna što spikama…
Krešo: Ma sve je to rastezanje stare žvake i priče o prošlosti i nekakvom famoznom riječkom zvuku. Kao da je vrijeme tada stalo i više se ništa ne događa. Ima stvarno dosta dobrih bendova, različitih žanrova, ali za njih se ne može čuti dalje od garaže i kakvog lokalnog kluba. Po pitanju punka, u zadnjih par godina je malo slabije, nije mi jasno zašto, ali valjda će se i to promjenit. Puno mladih pankerista je krenulo u radionice Udruge RiRock. Uče svirati, tako da vjerujem da će uskoro biti i više punk bendova.
Obzirom na tekstove Vaša angažiranost, socijalna potka i nezadovoljstvo okruženjem govore da nije sve sjajno, a svejedno je zajebancija okvir kroz koji pjevate…
Krešo: Trudimo se ne izbrijavat te spike kako je sve crno, sivo i loše. Većinom govorimo o stvarima koje se ljudima svakodnevno dešavaju, pa sve to prebacimo u zajebanciju, jer nam tako valjda i mozak funkcionira. Zamisli da ovom napaćenom narodu sve te pjesme prebaciš u molove i ozbiljno sročiš tekst? To bi bila opća depresija, puna apokaliptičnih prizora začinjenih potocima rakije i kantama Metaprena. Čovjek se mora znat zajebavat i kad mu je teško, jer jedino tako može ostat normalan.
Je li ‘Rvacka savršena inspiracija za ljubitelje glazbenih Alan Fordova i Monty Pythona ili je situacija daleko tužnija? Mala zemlja za veliki odmor i još veća sranja. Već duže vrijeme izgleda kao nepresušni izvor inspiracije.
Krešo: Dovoljno ti je vidjet te glave na televiziji i novinama i imaš u jednom danu već pola albuma. Tek kad spoznamo (ako spoznamo) pravu situaciju, možda skužimo veličinu tuge i gluposti. Do tada smijeh, čuđenje, šank i glazba.
Josipa Lisac ili Severina? I zašto…
Krešo: Kad bi Severina znala da sam i ja Kralj Bakra, možda bi skupa zapjevali našu hit pjesmu “Ooo voljenjeee”! Dobra je Sevka, samo, Josipa Lisac je bila i još uvijek je ispred svoga vremena, ne samo u našim krajevima, već u cijelom svemiru. Pjesme, glas, stas, način pjevanja, oblačenje, ma sve. Tako da je moj odgovor – Josipa Lisac.