Žedno uho 2. dan – Hauschkin klavirski roots i minimalizam Basinskog

Za uvod se kao i prvi dan pobrinuo Lawrence English, batićima svog instrumenta ‘istukao’ nas je Hauschka dok je William Basinski podvukao crtu pod najbolji koncertni dan Žednouhog festivala.

Volker Bertelmann - Hauschka

Suradnja Žednog uha i Multimedijalnog instituta nastavila se i druge večeri festivala i to premijerom almost nothing, koju je australski umjetnik zvuka Lawrence English posvetio Lucu Ferrariju. Ferrari je, naime, ‘slavu’ pionira elektronske i konkretne glazbe, kao veliki uzor glazbenika laptobdžija i tabletobdžija započeo na Korčuli davne 1970. godine.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=z2aWEM1nnNg[/youtube]

Snimivši s prozora u Veloj Luci ambijentalne zvuke, potpisuje ih kao skladbu, čuveni Presque Rien. English je, pak, na samom izvorištu prilikom boravka na Korčuli potražio i zabilježio današnje zvučno vrenje lokaliteta te ga sjedeći u SEK-u među publikom u cijelosti izveo. Daleko meditativniji i refleksivniji rad od maksimalističkog rukopisa kakvim se predstavio na otvorenju festivala, uobličio je primjeran uvod za zvijezdu večeri, povratak Williama Basinskog u Zagreb, nakon punih sedam godina.

No, nogu u vrata pristavio je njemački post-minimalist, skladatelj i pijanist Volker Bertelmann – Hauschka. Radi njegova gubitka prtljage stvari su malo kasnile, tako i tonska proba, a English je počeo tek u 15 do 9. Hauschka, Japanci bi rekli, svira ‘laganu’ glazbu, a nastupa s kamerom čiji kadar u krupnom planu pokriva žice i batiće ‘iznutrice’ koncertnog klavira, tako da su publici na uvid dani i lanci i ping-pong loptice koji preštimavanjem i raz-zvučavanjem iz korpusa oslobađaju nježne melodije…

Samim zvukom Hauschka se približava rootsu, glazbalima-pretečama klavira, iako je forma izglancana u korist ziheraške igre, ne bez malog učešća tonskog majstora u polifoniji; što nam je povremenim izljevima šuma i očitije davano do znanja; što uopće nije loše, čak dapače! U tom je smislu, izvedba – jer riječ je o kompoziciji, gradaciji i tek na kraju improvizaciji – podsjetila na nastup Colina Stetsona, te njegovu elektroakustičnu nadogradnju tvrde linije ambienta. Ambijentalnost je naglašena i kroz konferansu, podsjećanjem da je posljedni album imena „Abandoned City“, sasvim u skladu s new agerskom opsesijom o pitanju mjesta čovječanstva u kozmosu. A blijedilo te tirkizne boje, izmjestive s odsjaja turske sablje na nepregledno pješčano žalo, razvuklo se i naslovnicom albuma…

Sa svoja je tri laptopa, izranjajući iz polumraka kazališta u kojem se prilikom nastupa njegova prethodnika osim stolice viška, tražio i koji decilitar zraka, gospodin Bazenski, saksofonist i klarinetist, potpisnik glazbe za operu Marine Abramović, Antonyjeve albume, svima je ukazao na dandyjevsku eleganciju, iskoračivši iz stripovskog miljea Gotham Cityja podboltanog androginom subkulturom njegovih palih anđela… Ambivalentnost glazbe za vrpcu koja se s malim fazama jeke, loopâ iz laptopa poput ulja na vodi, pojačana je sugestivnim video-ekranom koji prikazuje mreškanje svjetla velegrada na crnpurastoj površini mora. S apokalipsom koju smo prebacili iza leđa stvarao je simboličku poantu.

A što se od autora „Disintegration Loops“, djela koje u izvedbi bilježi proces tehničkog raspadanja magnetofonske vrpce, igrom slučaja praizvedenog na vrhu nebodera – 11. rujna 2001. godine, nekako i očekuje… Posljedica Basinskijeve glazbe je osjećaj izgubljenosti između razina, s obzirom da mu glazba stalno bježi, kao neki hibrid, iako je s davanjem dojma kretanja, iako stoji u mjestu, skoro tipičan minimalist. A ispada da nije, i da je puno više od toga; Sjajan koncert i izvrstan drugi dan festivala, koji teško da će se iznad toga podići. Nada umire posljednja.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X