Riječi zvuče suhoparno u usporedbi s energijom koja je tresla Močvaru sinoć.
Pretpostavljam da mogu djelovati sumnjivo dok u dva ujutro lelujam kroz Importanne u kožnom kaputu ispod kapuljače, a redarstvenici su to svakako pomislili i zatražili me da im pokažem svoje dokumente. Još sumnjivije je vjerojatno djelovalo kad sam na pitanje kamo idem i otkuda blesavo odgovorio da idem “s posla” jer kakav je to posao s kojeg se pijan vraćaš u dva ujutro. Za Močvaru znaju, ali za Kries nisu čuli, pa kad sam im rekao da je to naš najbolji bend i kakvu muziku svira, ostalo im je nejasno je li u pitanju rock ili folk. “Oboje,” rekoh vraćajući osobnu u novčanik i teturajući naprijed, razmišljajući kako je besmisleno objašnjavati Kries nekome tko ga nikad nije čuo.
Nekoliko sati ranije dok je bend izlazio na bis izvodeći još jednu frenetičnu “Zumbu”, našao sam se u nusprostorijama Močvare za pisoarom kraj jednog mladića koji me valjda provokativno pitao zašto ljudi uopće dolaze na ovakav koncert. Krenuo sam u kompilaciju svih desetaka tekstova koje sam prethodno pisao o Kriesu, kako njihova glazba odzvanja u našim dušama kao nešto praiskonsko i praslavensko, ali on je to otpisao kao “Bijelo dugme” i pitao me jesam li čuo za Mimika orkestar. Uriniranje ne traje dovoljno dugo da mu objasnim razliku između apolonske Mimike i dionizijskog Kriesa i da je sam Mak Murtić večeras ovdje i hrani svoju poganu dušu tom njegovom bijelom dugmadi. A ionako ništa nije besmislenije nego objašnjavati Kries nekome tko ga upravo sluša.
Kad su zadnji put nastupili u Zagrebu, bilo je to u rasprodanom Boogaloou one večeri kad su maske napokon pale i odlučili smo da je pošast koronavirusa i predugo uništavala naš društveni život sputavajući i ograničavajući koncerte. Nastup Kriesa tako se pretvorio više u slavlje “pobjede” nad virusom nego same glazbe, a ako je bend pokazivao određene natruhe “pandemijske ruzinavosti”, to je sve bilo oprošteno u čistom uživanju u mogućnosti da se ponovno bude u gužvi, s prijateljima. Njihov sljedeći nastup trebao se održati u sklopu jednog zaboravljenog i otkazanog festivala u Hali, no umjesto toga trebalo je pričekati da ih bukira Vrelo zvuka u Močvari za nastup koji će se pretvoriti u glavnu feštu ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala. Kad smo kod toga, kolovođa Mojmir Novaković izrazio je nadu da nam u budućnosti više neće trebati festivali ljudskih prava prije nego je pjesmu “Ivo se šeće” posvetio svim onima koji na izbjegličkim rutama bježe iz Azije i Afrike.
No, vratimo se možda na početak. Bend koji bez problema puni klubove poput Boogalooa i po dvije večeri Vintagea zaredom s lakoćom može rasprodati Močvaru. Od same najave bilo je jasno da će nas čekati vruća noć u gužvi na nasipu. Efekt koji je postignut lako je usporediv s nizom koncerata koji je Darko Rundek upravo sinoć okončao u KSET-u. Neposrednost manjih prostora gužvu čini podnošljivom, pa čak i poželjnom. Stvara neku energiju koja se ne pojavljuje u velikim halama. Publika sudjeluje s većim entuzijazmom, a bend to upija i vraća. Stvara se tako neki začarani krug energije, circulus koji nije vitiosus, već upravo suprotno – kad bismo se poigrali jezikom – nutritiosus.
Iako je bend izrazio zadovoljstvo što napokon (po prvi put) imaju svo ozvučenje koje im je potrebno na pozornici, zvuk je kao i obično u prvim trenucima znao biti štucav, a kao žrtva toga pala je “Zelena lipa” s još uvijek aktualnog albuma “Selo na okuke”. Raspalili su zatim i popularni singl, koračnicu “Sve vam zdravo” prije nego su se bacili na koloplet hitova s remek-djela “Kocijani” počevši s bombastičnom “Grličicom” koju su slijedile “Pisan jelen” i “Lepi Juro Kries nalaže”. Kad je u (pre)ranoj fazi koncerta pala i divna “Zora” potpomognuta zborskim pjevanjem publike, pitali smo se hoće li doista sve hitove ispucati tako rano i što će im ostati za drugi dio koncerta.
Ako se to može nazvati brigom, ona se pokazala nepotrebnom jer je bend odjednom sav materijal sa “Sela na okuke” odjednom pretvorio u razorno oružje. “Buj buja”, naslovna pjesma i “Skoči kolo” sve su udarale punom snagom prije nego je odrađen još jedan blok povratka u prošlost (“Čuj Marice”, “Moj javore” i eksplozivna “Kočarina”). Za kraj su sačuvana još dva broja sa “Sela”, “Sito to” i “Dodole” koja se pretvara u jedan od glavnih koncertnih favorita.
Riječi zvuče suhoparno u usporedbi s energijom koja je tresla Močvaru sinoć. Vrelo zvuka napokon je svojim programom rasprodalo klub i na tome im čestitamo. No gledajući profil publike jasno je da Kries ima nevjerojatno širok unitaristički potencijal. Spaja alternativce i one koji inače nikad ne bi ušli u Močvaru, studente i umirovljenike, ove i one i sve između. U svima njima tinja plam neke žigice koja uz zvuk lijerice i dipli bukne u krijes.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
