Nakon u svakom pogledu – umjetničkom, doživljajnom i po odazivu publike – iznimno uspješnog ‘eksperimenta’ prikazivanja nijemofilmskog klasika ‘Nosferatu’ (1922.) F. W. Murnaua uz živu pratnju orkestra Zagrebačke filharmonije koncem veljače 2012., u zagrebačkom kinu Europa sinoć je priređen novi veledogađaj iste vrste.
(Danas i sutra na programu su još četiri predstave). Na repertoaru je bio još cjenjeniji kinematografski klasik „Krstarica Potemkin“ (1925.) Sergeja M. Ejzenštejna, a ispod ekrana moćno je tutnjala Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Batinića, držeći se glazbenih predložaka izvornog skladatelja Edmunda Meisela i 5. simfonije Dmitrija Šostakovića.
Često birana među najbolje filmove svih vremena, „Krstarica Potemkin“ danas nema „tek“ arhivsko-arheološko-povijesnu vrijednost, nije riječ o tome da je valja pogledati „samo“ kao dio opće kulture. Posrijedi je uistinu uzbudljivo djelo očaravajuće stvaralačke energije, prekrasno ekspresivne i bogate likovnosti, inventivne i sugestivne montaže, nadahnuto zaneseno agitatorskoga duha i fascinantne inventivnosti – sve oblikovano uz iznimnu pedantnost – filmu što se i osamdeset i osam godina nakon premijere doima svježijim i iskričavijim od mnoštva bezidejno-mlitavih ili isprazno šareno-dinamičnih suvremenih ostvarenja.
Premda nazočnost velikog orkestra ispod samog platna, u gledateljevu vidnom polju, na svoj način „narušava“ standardan modus prijama samog filma („svijetli“ pravokutnik pokretnih slika u vrlo mračnom ambijentu), između ostaloga i podizanjem ukupne razine svjetla lampicama koje osvjetljavaju notne zapise glazbenika, što rezultira svojevrsnim „izbljeđivanjem“, smanjenjem kontrastnosti filmske slike na ekranu, zvučna kompenzacija uvelike nadmašuje spomenutu anomaliju.
Kako je prokomentirao prijatelj koji je prije kojeg dana došao iz Berlina, gdje je privremeno nastanjen, riječ je o događaju kakav bi i ondje pobudio veliku pažnju, baš kao što je važnim kulturnim zbivanjem u tom gradu doživljeno nedavno prikazivanje njihova domaćega klasika „Berlin, simfonija velegrada“ (1927.) Walthera Ruttmana. Što će reći da i kod nas ima kulturnih događaja „bjelosvjetske“ razine, a samo o našoj percepciji ovisi hoćemo li ih kao takve spoznati i usvojiti.
Nije, međutim, stvar u samoobmanjivanju idejom o našoj „svjetskosti“ nego u tome da nam je u pogledu filmoljupstva ponuđena prilika da „Potemkina“ (prethodno „Nosferatua“, a ubuduće još tko zna što) okusimo u (približno) „pravom“ izdanju, onome u kojem je svojedobno i osmišljen za predstavljanje, a što generacije naših predaka ovoga podneblja nisu imale zadovoljstvo doživjeti. Dakle, posve jedinstvena „replika autentičnog“ koja je k tome, zbog prvorazrednosti audiovizualnog impulsa, sama po sebi silno zanimljiva.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
