Antenat: Ne želimo ‘oženiti’ nikoga, ali ne dozvoliti ni da nas netko ‘oženi’

Antenat – mnogoljudni zagrebački bend koji je uvijek pred izazovima. Posljednji album ‘Izlet’ bio je prvi snimljen uživo (bez publike) i uveo je gitarsku distorziju u zvuk grupe, a za 15 dana slijedi novi izazov – unplugged koncert u Močvari na proslavi rođendana Reggae.hr-a. Kako i dolikuje monogoljudnom bendu, tako su u intervjuu svoje učešće na cjelokupnu sliku dali Bojan Horvat, Boris Vidošević i Nenad Kovačić.

Antenat - Nenad Kovačić (Foto: Tomislav Sporiš)

Antenat je preskočio prvih 15 ljeta. Može li osvrt unatrag od početaka, promjena zvuka, članstva, kretanja na sceni i u vremenu? Što je valjalo a što ne biste ponavljali?

Nenad Kovačić: Jednog proljetnog dana 1997. godine našeg su bubnjara Bojana, prilikom posjeta probi tada vjerojatno jedinog punk benda u kvartu, Dead Souls, zasvrbjeli dlanovi i poželio je početi svirati bubanj. Jedini način da se to ostvari bio je osnovati bend. Dakle, Bojan je glavni krivac za osnivanje Antenata. Na prvoj probi skoro nitko nije baratao svojim instrumentom, ali smo se odmah bacili na stvaranje svojih pjesama i mislim da je ta činjenica, taj splet okolnosti uvelike obilježio naš daljnji put. Učili smo jedni s drugima, jedni od drugih. Kakva su smijurija bile te prve pjesme! Sjećaju ih se samo najokorjeliji fanovi. Bio je to neki rock, punk pa i pop ponekad. Početna petorka (bubanj, dvije gitare, bas i vokal) održala se do danas.

U trećem ili četvrtom razredu srednje škole bendu se pridružuje Marko Gajer, klavijaturist. To je bio prvi ključni moment u promjeni zvuka. U tom trenutku izlazimo iz svoje Pearl Jam – grunge faze i na jednoj probi skroz spontano počinjemo koketirati s reggae grooveom. Sjećam se točno te probe, svirali smo “Smoke Two Joints” od Sublimea. Činilo nam se da dobro plivamo u tome, pa su dalje u tom ritmu i njegovim raznim derivacijama počele nastajati naše pjesme s prvog albuma “Subing”. Tu se rodio taj naš “sub reggae”.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=4mUU0BP2JMQ[/youtube]

U nastajanju sub reggae zvuka sudjelovao je i naš prvi član brass sekcije, Karlo Slavikovski, koji je otišao iz benda prije snimanja prvog albuma. Trubu je na “Subingu” snimio Marko Medaković, zajedno s Gordanom Tudorom i Ivanom Kovačićem – Kovom. Ubrzo se kao stalni član bendu pridružuje i sadašnji saksofonist Ivan Škvorc. Medo odlazi u Australiju, a brass sekciju upotpunjuju Ivan Marincel na trombonu te Vladimir Novak i Ozren Čorković na trubama.

Mislim da smo svoje mjesto na sceni zauzeli oko 2003., kad su naš rad i potencijal prepoznala dva velika organizatora kojima sam zahvalan ne samo zato što su nam pružili priliku da sviramo u kultnim zagrebačkim klubovima KSET i Močvara, nego i zato što imaju direktne zasluge za glazbeni odgoj i širenje glazbenih horizonta cijele jedne generacije. Radi se, naravno, o Mati Škugoru i Vedranu Menigi. Ta dva koncerta, u KSET-u, kao predgrupa britanskom King Prawnu, i u Močvari, u sklopu legendarne Punk-reggae fieste, definitivno su za nas bila odskočna daska. Nije se ništa preko noći promijenilo, ali to je bila neka vrsta prekretnice nakon koje smo postali “pravi” bend i počeli svirati, puno svirati. U to je vrijeme počela i naša neprekidna turneja tokom koje smo obilazili sve moguće klubove, podrume, festivale po Hrvatskoj, a ubrzo i izvan nje.

U utrci s vremenom svi gubimo. Dobro je da smo to skontali na vrijeme pa smo se prestali utrkivati. Tako postajemo ravnopravni.

Sve je valjalo, pogotovo greške u koracima.

Od vremena početaka svirke reggae’n’dub sljedbenici u smislu Brain Holidaysa ili Radikal Dub Kolektiva su vremenom posustali ili utihnuli. Vi ste manje više mijenjali ili prilagođavali zvuk, ali konstantna je ostala. Kako izgleda preživljavanje domaćeg undergrounda i indie scene?

Nenad: Domaći underground, od kada znam za sebe, preživljava, ali bilo bi suludo ne zaključiti da je situacija danas daleko bolja od one s početka 2000-ih. Danas je ipak puno više klubova i prostora za svirke. Iako je i danas prisutan problem centralizacije svega, pa tako i “undergrounda”, čini mi se da scena konstantno prolazi kroz amplitude uspona i padova. Scena previše ovisi o entuzijastičnim pojedincima, koji na vrhuncu svoje snage naprave puno, dovedu neki klub, neku sredinu, neki grad na visoku razinu i onda u borbi s vjetrenjačama izgube energiju, posustanu i onda se u tom gradu nekoliko godina ne događa ništa. Dok se ponovno ne pojavi netko dovoljno lud i nabrijan da nešto pokrene. Dobrih bendova i dobre muzike nikad nije falilo.

Antenat 'Izlet'

Općenito mi je teško definirati i točno shvatiti što bi to danas bio “underground”. Čini mi se zgodnijim upotrijebiti terminologiju zavisne i nezavisne scene (iako kultura nikad nije potpuno nezavisna). A da li je nešto underground ovisi o percepciji onih koji to konzumiraju, slušaju. Svaka čast, velika hvala i kapa dolje pojedincima, ali mislim da je kod nas “underground” uvijek bio suviše neorganiziran i kaotičan, jer se u protivnom ne bi doživljavao kao “underground”, pa bi trpio kritike i glupe komentare. Misli se: ako je nešto underground, onda moraju svi biti pijani i sve mora kasniti i mora bit krš od opreme, i tako dalje. Naravno, ima i to svoje čari, ali u pravilu umara. “Undergroundu”, odnosno nezavisnoj sceni, nedostaje organiziranosti, ozbiljnosti i profesionalnosti. Pri tome ne mislim nužno na financijsku potporu, jer kvalitetne stvari mogu se napraviti i s malo love, nego na način funkcioniranja, na “know how”. No, stvari se i tu, naravno, mijenjaju na bolje.

U svakom slučaju da bi se opstalo na nezavisnoj sceni, bilo kao izvođač bilo kao organizator, svakako je potrebna određena doza mazohizma. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X