‘Krstarica Potemkin’ – Fil(m)harmonija: događaj na svjetskoj razini

Nakon u svakom pogledu – umjetničkom, doživljajnom i po odazivu publike – iznimno uspješnog ‘eksperimenta’ prikazivanja nijemofilmskog klasika ‘Nosferatu’ (1922.) F. W. Murnaua uz živu pratnju orkestra Zagrebačke filharmonije koncem veljače 2012., u zagrebačkom kinu Europa sinoć je priređen novi veledogađaj iste vrste.

Krstarica Potemkin - Fil(m)harmonija

(Danas i sutra na programu su još četiri predstave). Na repertoaru je bio još cjenjeniji kinematografski klasik „Krstarica Potemkin“ (1925.) Sergeja M. Ejzenštejna, a ispod ekrana moćno je tutnjala Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Batinića, držeći se glazbenih predložaka izvornog skladatelja Edmunda Meisela i 5. simfonije Dmitrija Šostakovića.

Često birana među najbolje filmove svih vremena, „Krstarica Potemkin“ danas nema „tek“ arhivsko-arheološko-povijesnu vrijednost, nije riječ o tome da je valja pogledati „samo“ kao dio opće kulture. Posrijedi je uistinu uzbudljivo djelo očaravajuće stvaralačke energije, prekrasno ekspresivne i bogate likovnosti, inventivne i sugestivne montaže, nadahnuto zaneseno agitatorskoga duha i fascinantne inventivnosti – sve oblikovano uz iznimnu pedantnost – filmu što se i osamdeset i osam godina nakon premijere doima svježijim i iskričavijim od mnoštva bezidejno-mlitavih ili isprazno šareno-dinamičnih suvremenih ostvarenja.

Premda nazočnost velikog orkestra ispod samog platna, u gledateljevu vidnom polju, na svoj način „narušava“ standardan modus prijama samog filma („svijetli“ pravokutnik pokretnih slika u vrlo mračnom ambijentu), između ostaloga i podizanjem ukupne razine svjetla lampicama koje osvjetljavaju notne zapise glazbenika, što rezultira svojevrsnim „izbljeđivanjem“, smanjenjem kontrastnosti filmske slike na ekranu, zvučna kompenzacija uvelike nadmašuje spomenutu anomaliju.

Krstarica Potemkin - Fil(m)harmonija

Kako je prokomentirao prijatelj koji je prije kojeg dana došao iz Berlina, gdje je privremeno nastanjen, riječ je o događaju kakav bi i ondje pobudio veliku pažnju, baš kao što je važnim kulturnim zbivanjem u tom gradu doživljeno nedavno prikazivanje njihova domaćega klasika „Berlin, simfonija velegrada“ (1927.) Walthera Ruttmana. Što će reći da i kod nas ima kulturnih događaja „bjelosvjetske“ razine, a samo o našoj percepciji ovisi hoćemo li ih kao takve spoznati i usvojiti.

Nije, međutim, stvar u samoobmanjivanju idejom o našoj „svjetskosti“ nego u tome da nam je u pogledu filmoljupstva ponuđena prilika da „Potemkina“ (prethodno „Nosferatua“, a ubuduće još tko zna što) okusimo u (približno) „pravom“ izdanju, onome u kojem je svojedobno i osmišljen za predstavljanje, a što generacije naših predaka ovoga podneblja nisu imale zadovoljstvo doživjeti. Dakle, posve jedinstvena „replika autentičnog“ koja je k tome, zbog prvorazrednosti audiovizualnog impulsa, sama po sebi silno zanimljiva.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X