Multigremijevac, trubač Arturo Sandoval podigao publiku Lisinskog na noge. Na kraju koncerta Neven Frangeš mu je uručio Porina za specijalne zasluge…
Arturo Sandoval, trubač, na sinoćnjem koncertu odlučio je pripustiti fotografe odru tek na posljednjoj pjesmi, i to nakon što je više puta narušio granice izvođačkog prostora tretirajući dugu horizontalu Lisinskog kao klupski prostor. Čarolija je otpočetka bila narušena kriminalnom tonskom slikom, tako da su se čuli uglavnom samo visoki tonovi, a električni kontrabas potonuo je do neprepoznatljivosti. Međutim, Njegovo Čarobnjaštvo, taj kubanski ekspatrijat, nije se dao smetati.
Prolaskom kroz vrlo ‘klasični’ repertoar be-bopa i cu-bopa – poput „Groovin’ High“, odnosno klimaksom koncerta s „Night in Tunisia“ – bend zacijelo nikoga nije ostavio ravno-ušnim, prije svega je to zasluga onog prokletog tonca. Program je započeo s baladom „Tenderly“, a završio s naslovnom skladbom posljednjeg albuma „Dear Diz (Every Day I Think of You)“ koju je utabao elegijskim pjevom soula i gospela. Ne prezajući od prelaska na električne klavijature i udaraljke, lider je stalno morao nešto imati u ruci, a već na trećoj skladbi s bendom sastavljenim kao velika ritam-sekcija (klavir, bubnjar, udaraljkaš i kontrabasist) zakucali su atmosferu tipičnu za son, kakvu poznajemo i kod Santane i Segunda, uspjevši da solističke dionice ne izlijeću iz okvira kompozicije poput heterogenih implantata. Uostalom, riječ je o majstorima redom svjesnima značaja i ‘onih’ malih stvari, pa tako i prelaska s male sekunde na veliku tercu.
I da, to što je 63-godišnji Sandoval kao sedmerostruki dobitnik Grammyja, pulen Dizzyja Gillespieja, član legendarnog sastava Irakere, čija je krilatica „Život bez slobode ne znači ništa“ u auditorij i dovukao mnoge svoje vršnjake, zacijelo je najveće postignuće čitavog događaja. Sandoval je ipak prvenstveno dio tradicije „jazz & entertainment“, no u konferansu je rijetko zalazio, počastivši auditorij i nastupom u tradiciji cocktail-piana raskošno i sjetno ovladavši repertoarom Tin Pan Alleyja. U vrlo smjelim izlascima iz forme kroz a capella duete sa saksofonistom Zaneom Mussom, u „Night in Tunisia“ potpuno je izrelativizirao formu odsviravši najdublje i najviše tonove svog petooktavnog raspona. Publika je i taj bis ispratila podigavši se na noge, s ovacijama, iako je bend umjesto code napustio stage nakon doslovno avangardnog zida buke.