Sedmi punopravni album Lane Del Rey, ikone suvremene pop glazbe koju ne treba posebno predstavljati, ‘Chemtrails Over The Country Club’ simbolizira njen umjetnički trijumf, konkretiziran baš na ovom albumu.
Ova ploča nema veze sa zlim chemtrailsima koji označavaju kraj čovječanstva. Ta prašina koja ne radi ništa nego pušta trag – i kako drži popular belief, nemilosrdno ubija – iako nije direktno spomenuta moguće živi kao lajtmotiv pop glazbe; kao umjetni, umrtvljeni ud kojeg sa sobom vučemo još iz vremena puno prije pandemije koja nam je svima promijenila životne smjerove kretanja. U doslovnom smislu – album analizira element kolektivne ljubavi, jednako smirujuće i manične emocije, koja je, kako će Lana pokazati, svega nekoliko koraka nadomak patnje.
Trgajući stranice iz priručnika kozmičke antiteze bristolskog Portisheada, u suradnji sa koautorom i producentom Jackom Antonoffom (koji je instrumentalne smjernice razradio i na Laninom prošlom albumu „Norman Fucking Rockwell!“ iz 2019. godine, pop ikona Lana Del Rey u potpunosti se otarasila američke zastave i svih njenih ocrnjenih, zaista loših konotacija pod bolnim svjetlom još uvijek friške rane koju je četiri godine kontinuirano otvarao bivši predsjednik Donald Trump.
U tom duhu guljenja prošlosti sa vlastita tkiva, „Chemtrails Over The Country Club“ instrumentalna je kontra teža prethodniku – jasno je, album pod svaku cijenu bježi od same pomisli, i najmanjeg hinta na nešto što se može nazvati raskošnim aranžmanom. U tom smislu miču se sve potencijalne, samonametnute pretenzije i materijal se doima iskrenijim nego inače – u ovom slučaju najiskrenijim dosad. Veliki plus albumu na producentskom polju jest odmak od tendencija orijentiranju prema Antonoffovom domaćem terenu, bazna pop ispraznost a la Taylor Swift i okretanje dijelom prema blagim klavirskim baladama pojačanim od strane ostalog instrumentarija.
Lana je na emotivnom vrhuncu albuma – „Not All Who Wander Are Lost“ – uspjela kanalizirati spomenutu emotivnu nabijenost u duhu Florence Welch, dakako na jedan dosta suveren, cjelovit način – atmosferski nod je ovdje sekundaran i u drugom planu i služi baš kako je i opisan: kao već prokopan, postojeći kanal kojim se može komunicirati poruka o lutalicama koje nisu izgubljene.
Suradnje na albumu su neobične, ali atraktivne, i na koncu dobre u kontekstu albuma: country pjevačica Nikki Lane, koja je ponudila zanimljiv vokalni kontrast na „Breaking Up Slowly“, i ono intrigantnije: Zella Day i Weyes Blood na „For Free“, obradi istoimene trake Joni Mitchell, a na jednoj od prvih izvedbi uživo u Joninu pripomoć uletio je i James Taylor. Već na prvom slušanju jasno je da se ovdje želi postići efekt odavanja počasti, a manje nekakav artistički, avangardni izlet i poigravanje sa originalom; u svakom slučaju, zasigurno vrijedi ona: if it ain’t broke, don’t fix it.
Na prvu, „Chemtrails Over The Country Club“ nalikuje organskom nastavku prethodnog albuma iz 2019., ali zbog „tanke“ produkcije, ovaj se album više udomaćio u formatu jednog finog, intimnog live sessiona, a kako nam, vjerujem, svima fali takvih iskustava u zadnje vrijeme, Lana je ponudila solidnu alternativu i zahvaljujući friškom materijalu to sve uspjela upakirati kao novi proizvod. Smjer je ovo, naime, kojim se polako, ali sigurno pop forma uspješno pokušava riješiti produkcijskog taloga – a on kao takav, bespotreban, nameće se isključivo kao prepreka.
Kolektivni trenutak (pandemija, sveopća katastrofa) nije nešto naročito povoljan – pun je nekakve napetosti koja naprosto traži sirovost u komuniciranju ikakvih iskrenih poruka. U današnjem svijetu nema mjesta lažnim emocijama, lažnim osjećajima i iskrivljenim poimanjima onoga što se nalazi oko nas – i iz svega toga rodio se poriv za pomicanjem dosadašnjih standarda u glazbi, općenito u umjetnosti, pa i u životu, a on se na sedmom po redu albumu Lane Del Rey manifestira tako spontano, poletno i mirno da upada u uši i oči i ostala osjetila, ali ne nameće se i ne napada.
Ocjena: 8/10
(Interscope / Polydor, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
