Lazarvs, Hrmülja i novi album She Loves Pablo u Vintage Industrialu – višeslojna poslastica za stonerske prilike

Četvrtak su obavili magleni oblaci (nadajmo se ne i toksični) i stvorili savršenu kulisu za dolazak na svirku i pretpremijerno preslušavanje albuma.

Lazarvs u Vintage Industrialu (Izvor: Lazarvs/Facebook)

Karte za mađarski Lazarvs (nekoć poznat i kao Apey and the Pea) u pretprodaji su bile prihvatljivih 40 kn, a ni njima ni Hrmülji ovo nije bio prvi nastup u Zagrebu pa je u prvom redu šteta da klub nije bio barem malo popunjeniji, ali to nije razlog da se žalimo jer se na koncertima koji su u radnom tjednu prevelika posjećenost ni ne očekuje.

Prije svirke pušten je čitav novi album zagrebačkih She Loves Pablo, čije se objavljivanje odvijalo na YouTubeu u trenutku nastanka ovog teksta. Album “Death Threats From Future Self” ima vrhunski ‘omot’ i donosi deset novih pjesama iz produkcijske radionice House of Pablo kolektiva. Pablosi su, sasvim očekivano – sudeći po pjesmama koje su već izvodili uživo – nadogradili stil, a zadržali svoj prepoznatljivi zvuk. Šimekov nadljudski vokal i na novim pjesmama transformira se iz mirne melodičnosti u poderani kaos nošen distorziranim gitarama. Teški rifovi, komplicirani ritmovi i pomalo postapokaliptični tekstovi smještaju “Death Threats From Future Self” na sam vrh domaćih ovogodišnjih albuma, a godina je tek počela!

She Loves Pablo ‘Death Threats From Future Self’

Ludbreška Hrmülja svirala je nekih 45 minuta, s tim da je prva četvrtina njihove svirke bila otprilike jedna pjesma, “Black Skies”. Osim nje, svirali su i druge stvari sa svog prošlogodišnjeg epinimnog albuma, kao što su npr. “Occasional Freak”, “Death Caravan” i “Hrmülja”. Bez zadrške mogu reći da im je zvuk u četvrtak bio odličan, za što dakako trebamo zahvaliti i kućnom toncu.

Za zvuk se stvarno nema što prigovoriti, i to je ono najvažnije. Međutim, imala sam dojam kao da nitko od četvorke na stejdžu ne želi da ga publika primijeti. Vokal i basist Ivan čak je i pričao malo s publikom, gitaristi su pokazivali solaže i akorde prvim redovima, ali sve je bilo u nekom shoe-gazing stilu. Ne mislim to kao kritiku, ustvari je sasvim primjereno doom stoner metalu i jedino bi bilo bolje da su nekako tome prilagodili i svjetla, pa sebe skroz gurnuli u drugi plan, a muziku u prvi (ako je već bilo namjerno, a ne samo moj dojam).

S druge strane, Lazarvs je eksplozija energije na stejdžu. Basist i prateći vokal Zoltan je hedbengao dok mu kosa nije postala mokra od znoja, bubnjar Laszlo je svako malo vrtio palice kao da svira u nekom laganom jazz ritmu, a vokal i gitarist Apey penjao se na pojačala i vrištao kao da svira pred stadionom, a ne polupunim klubom.

Hrmülja (Izvor: Hrmülja/Facebook)

Skoro jednoiposatnu svirku otvorili su pjesmama “I, the Rope Eater”, “Stone Cold True” i “The Four Horsemen”, koje su, kao i većina odsviranih, izašle dok se bend još zvao po vokalu. Gotovo da nisu ni pravili pauze za aplauz između pjesama, a u tom prvom dijelu je pušteno i nešto što je zvučalo kao očenaš na klingonskom (ili ok, mađarskom), što je bio dobar uvod za “Devil’s Nectar”.

Malo su ubrzali situaciju uz “Nazareth”, koju su također ubrzali, a divljanje na pozornici, ali ne toliko i u publici, nastavilo se uz “Pothead”, “Abraham” i “Black November”. Sljedeće dvije pjesme, “Methusalem” i “Golden Goat” dočekane su s malo više entuzijazma. Za kraj su nam ostavili neizbježnu “Death”, te “Akhenaten” i “Slaves”, a ona višnjica na vrhu šlaga ovog višeslojnog koncerta bio je ničim izazvani isječak megahita pokojne Whitney Houston “I will always love you”, odnosno njegov forte-piano kraj, koji je označio početak slušaone.

Apey je pričanje između pjesama sveo na goli minimum, ali ipak je negdje na pola koncerta zahvalio predgrupi i pozdravio Pablose. Prisjetio se prvog puta kad su svirali u Zagrebu, sve u svemu bio je super volje. Jedino što stvarno ne kužim je to što je nekoliko puta svoju ljubav prema publici iskazivao pokazivanjem srednjeg prsta. Prvi put sam pretpostavila da odgovara nekom tko je njemu pokazao srednji prst, ali onda je ipak to ponovio pa me malo zbunio. Lingvistički gledano, to je nešto kao psovanje, a cenzura je dno pa nećemo biti čistunci ni kad je riječ o neverbalnoj komunikaciji. Uostalom, nebitno. Takve geste možda još koga zbunjuju, ali u konačnici ne umanjuju inače jebenu večer.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X