Film je svojevrsni homage (francuskim) redateljima iz 40-ih, mogao bi se usporediti i s japanskom kinematografijom, pa čak i s animiranim filmovima, no toliko je jedinstven u infiltriranju tih elemenata i suptilan u svom pretjerivanju da ovakve primjere filmskog stvaralaštva zbilja nije lako pronaći.
Jedno obično zimsko poslijepodne pretvorilo se od šetnje okićenim gradom u predbožićno vrijeme u odlazak u kino u pola 5 popodne. Nije mi to neko najsretnije vrijeme za biti u kinu, no dogovor je pao spontano, u 3 minute do pola 5. Osjetio sam se poput onih likova iz američkih filmova koji u bilo koje doba dana skoknu do kina na neki film, za razliku od u nas uobičajenog rituala kupnje karata pola sata prije početka filma, navlačenja po neudobnim stolcima hodnika Cinestara i iščekivanja filma u nizu od 14 reklama, gdje od trenutka kad stignete u kino po karte do trenutka kad film počne, potratite skoro sat vremena.
I tako sam dakle u kinu u pola 5 popodne, sasvim neplanirano i neočekivano. Jednako tako, sasvim neplanirano i neočekivano, “Le Havre”, najnoviji film Akija Kaurismäkija, jedan je od najboljih filmova koje sam pogledao u zadnje vrijeme, a svakako je sa svojom snažnom porukom došao kao idealan u ovo predbožićno vrijeme, kad je sav fokus na poklonima, darivanju, kićenju, planiranju, donošenju (uglavnom sebičnih) novogodišnjih odluka, a najmanje na osvrtu oko sebe, vlastitog života – kako živimo i čime doprinosimo dragim ljudima oko sebe.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=BpAFPgNyxmc[/youtube]
Ne volim filmu pristupiti s ikakvim predrasudama, no činjenica je da, kad sam vidio trejler još davno prije, likovi nisu izgledali najsimpatičnije niti je ton filma izgledao najprivlačnije. Često osjetljiv po pitanju onoga što vidim na ekranu, bojao sam se zapravo kako bi film mogao djelovati deprimirajuće, a nisam na to možda bio spreman u tom trenutku. No upravo tu je čar filma – rušenje barijera između ekrana i gledatelja i tamo gdje to ne očekujemo. I dogodilo se upravo suprotno – film me razoružao svojim šarmom već u prvih 10 minuta, a iskrenost i toplina kojom progovara i štapić kojim Kaurismäki dirigira svojim likovima i situacijama zaista su nešto neprocjenjivo.
Marcel Marx (André Wilms) živi mirnim životom u francuskoj luci Le Havre. Lašti cipele prolaznicima na ulici, marljivo skuplja novac, voli otići u kafić među svoje poznanike, navratiti do dućana, pekare, popričati s gospođama koje tamo rade, a nakon toga se vraća svojoj supruzi Arletty (Kati Outinen, redateljeva česta suradnica, op.a.) i svom psu. Situacije povremeno izgledaju kao blaga parodija, likovi su komični i začudni i lako im se smijati, no u njihovoj maloj i intimnoj zajednici, svi su tu jedni za druge da tu i tamo podmetnu leđa i pomognu u neprilici. Marcelovu svakodnevicu uzburka dječak imigrant koji se na putu do Londona razdvojio od svoje obitelji i kojeg će deportirati ukoliko ga uhvate (policiji ga cinka jedini zlikovac u susjedstvu, Truffautov miljenik, Jean-Pierre Léaud), pa mu Marcel odluči pomoći u bijegu pred policijom. Istovremeno, Arletty završi u bolnici s jako lošim prognozama. Zabrani doktoru da išta kaže Marcelu. Marcel je sve više angažiran oko dječaka, ne sluteći da ju možda više neće vidjeti… Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
