Film je svojevrsni homage (francuskim) redateljima iz 40-ih, mogao bi se usporediti i s japanskom kinematografijom, pa čak i s animiranim filmovima, no toliko je jedinstven u infiltriranju tih elemenata i suptilan u svom pretjerivanju da ovakve primjere filmskog stvaralaštva zbilja nije lako pronaći.
Marcel i Arletty su neobično bliski. Njihov odnos nema previše veze sa stvarnim svijetom, Arletty ga gleda kao da je hipnotizirana, neobično reagira na njegove riječi, ne ispituje njegove motive i razloge, pa čak ni kad joj se mali crnac pojavi pored bolničkog kreveta sa zapakiranom haljinom, koju joj je Marcel trebao donijeti. Marcel pak poput djeteta koji si je zadao cilj, trči naokolo zadihan i izbezumljen pokušavajući svim sredstvima pronaći rješenje za malog prijatelja. Naizgled su distancirani jedan od drugoga i upravo u tom nekom kontrastu leži sva snaga zadnje scene, gdje sve ono što je potiskivano, neizgovoreno i nevidljivo, najednom izlazi na površinu. Scena u kojoj Marcel hoda prema ordinaciji s najgorim sumnjama jednako je snažna i emotivna kao da smo prethodno svjedočili pravoj ljubavnoj priči, a ne potrazi za dječakovom obitelji. Marcel vjeruje u ljude, vjeruje u dobro. Ljepota tog lika proizlazi upravo iz nesebičnog i neopterećenog davanja – ne očekuje da mu se išta vrati zauzvrat. On djeluje upravo onako kako misli da je ispravno i kako bi svatko trebao djelovati, pa čak i ako time može neposredno ugroziti sebe.
Aki Kaurismäki proputovao je Sredozemlje ne bi li našao odgovarajuće mjesto za snimanje svog filma (navodno prvi dio trilogije), a željenu atmosferu pronašao je tek na sjeveru Francuske, u gradiću Le Havreu. I zaista, jedinstvena je. Film je svojevrsni homage (francuskim) redateljima iz 40-ih, mogao bi se usporediti i s japanskom kinematografijom, pa čak i s animiranim filmovima, no toliko je jedinstven u infiltriranju tih elemenata i suptilan u svom pretjerivanju da ovakve primjere filmskog stvaralaštva zbilja nije lako pronaći. U modernom filmskom stvaralaštvu pogotovo. Već od prvih scena jasno je da je Kaurismäki čudak i da je nečija druga redateljska ruka mogla od ove priče napraviti čisti stilistički manirizam. Čitava scenografija kao da je rukom obojena, čistih i jakih boja, jasnih i ravnih rubova. Glumci naizgled kao da su pokupljeni tek usput, u potrazi za idealnom atmosferom prostora. No Kaurismäki nije folirant. To je ključ cijele priče i to je ono što njegov svijet čini toliko privlačnim – on kao da zaista svijet vidi takvim kakvim ga prikazuje i kroz takav odnos i sam gledatelj počinje vjerovati u sve što vidi i postaje dio njegovog malog kolektiva. Stvara čaroliju na filmu bez specijalnih efekata, iz najjednostavnijih situacija, a ona se prvenstveno temelji na osebujnoj interakciji među likovima, britkom humoru i toplini koja ih spaja. Oni nemaju dileme oko svojih postupaka – direktni su, neposredni i uvijek prisutni.
Ova inspirativna gorko-slatka priča o malim-velikim ljudima, drugim prilikama, ljubavi i prijateljstvu, ostavlja vas na dobrom mjestu nakon izlaska iz kina, protrese vas i ispunjava, a film kao takav, jasnije i snažnije nosi poruku nego svi aktualni božićni filmovi zajedno.
Ocjena: 10/10
(Pandora Filmproduktion, Pyramide Productions, Sputnik, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
