Čuveni makedonski bend zatvorio je šibenski OFF Festival, njegovo najbolje i najposjećenije izdanje u sedmogodišnjoj povijesti.
Prodavati albume i ulaznice u ime nečega čemu je radni naslov “Leb i sol bez Vlatka Stefanovskog” zvuči kao samoubilačka misija i omalovažavanje vlastite prošlosti, a opasno miriše i na jeftino tezgarenje. Arsovski i Dimuševski, originalni bas i klavijatura benda, imali su viziju za varijantu Leb i sol 2.0, koja nekim čudom nije nimalo okrznula reputaciju, a ni zvuk benda od kojega je u Makedoniji sve i krenulo.
Kako? Dimitar Božikov nije ni pomislio da bi mogao biti novi Stefanovski, a nije se dao navući ni na ideju da mu bude najobičnija zamjena, odnosno gitarist koji je naštrebao svaki njegov solo. Božikov je drugačiji gitarist, izgrađenog vlastitog stila i dovoljno autoritativan da zvuk grupe prilagodi sebi bez tektonskih poremećaja u desetljećima građenoj prepoznatljivoj auri benda.
Leb i sol nastupili su na zadnjem danu OFF Festivala u Šibeniku i ubili i zadnju predrasudu, kojih je u publici svakako bilo. Grupa danas zvuči manje tradicionalno, s čvršćim i manje fluidnim bazičnim ritmom, a i dalje je dovoljno egzotična i magična. Koga nema, bez njega se – u ovom slučaju – definitivno moglo.
Novi materijal uglavnom je odvožen u petoj brzini, bez vokalnih dionica i s obvezatnim instrumentalnim akrobacijama, s po nekoliko katarzi po svakoj skladbi i sasvim prirodnih neartikuliranih poklika iz publike. Leb i sol ne prodaje maglu ni bolju prošlost. Prevare nema. Opća mjesta iz povijesti strateški su raspoređena; “Bistra voda”, “Devetka”, “Jovano, Jovanke”, ‘Uči me majko, karaj me” i za kraj ostavljena “Aber dojde donke”, trenuci su kada sve proključa.
Leb i sol nove generacije, ako je po reakciji šibenske publike suditi, ima svu legitimnost za daljnji rad. Euforičan je to bio kraj OFF Festivala, koji se u svojoj sedmoj godini trgnuo iz hibernacije i Šibeniku ponudio trodnevnu smotru jazza i bluesa bez ijedne slabe karike. Ni izvođačke, niti organizacijske.