Iako je glazbeni dio siromašan u kvaliteti, u unutarnjem dvorištu pulskog Rojca se u subotu, 26. lipnja odvila iduća runda borbe Golijata i Davida – gdje je scena zadala nokaut sustavu koji je svo ovo vrijeme besramno tlači.
Iskreno, nisam bio siguran kako točno pristupiti analiziranju ovog događaja. S jedne strane, one glazbene, malo toga je štimalo. I Let 3 i Psihomodo Pop (koji mi se nekako i dalje ne uklapa u koncepciju bilo čega u ovom kontekstu) nisu se pokazali u svojem najboljem svijetlu, a tome za svjedoka imamo upravo potpisnika ovih redaka koji je prisustvovao lanjskom koncertu Leta 3 i Saše 21 na istoj lokaciji, gdje je Let 3, ograničivši se na sviranje samo svoja prva dva studijska albuma dao do znanja da postoji i ozbiljan dio karaktera ovih riječkih velikana – onaj koji itekako može odraditi pristojan koncert.
Ipak, ovdje je glazbeni dio bio u drugom planu. Tamo gdje prestaje suosjećanje nadležnih glava, ali i njihovo poimanje toga što je uistinu nezavisna kultura, počinje rad šačice entuzijasta koji se svim silama trude omogućiti akterima te iste nezavisne kulturne scene da prodišu. Istini na volju, ova varijanta disanja i dalje je neznatna i nalikuje osuđenosti na najgori mogući respirator – u razgovoru s jako puno umjetnika koji operiraju na raznim granama shvatio sam da je dobar dio njih u pandemijskom vremenu bio primoran osloniti se na poslove od 9 do 5, dok drugi spremno čeka iduću lijanu, moleći se pritom da ništa ne krene nizbrdo, tj. da uhvate tu iduću lijanu.
Da se ne zanosimo, uvjeti prije pandemije nisu bili najpovoljniji za nezavisnu kulturu – svaka njena branša sustavno je tretirana kao neka vrsta buržujskog luksuza za kojeg se, nekad, nema para. Takve smo granično distopijske uvjete stvorili i mimo trenutačnih globalnih nedaća, a tome svjedoči i nedavno otvoreno pismo kantautorske scene upućeno HRT-u. Frustracija je i više nego razumljiva, lančano se nikoga ne cijeni i društvo – sa institucijama (HRT je, naravno, jedna od njih) i „odgovornim“ glavama na čelu sve manje taj najiskreniji dio kulturnog sektora, gdje su ljudi uvijek bili glavni pogon, drži bitnim i od neke važnosti.
O tome smo, međutim, glasno govorili i puno pisali. Stoga ne čudi sve jači skepticizam na snazi, i iako se dotično pismo može protumačiti kao još jedna situacija u kojoj se scena zajedno bori protiv trulog sustava, zajedništvo i lijepe riječi ovdje nemaju staništa i fokus javnosti bi trebao biti na nesigurnosti, a ne na slozi. Barem je ovaj dio scene uvijek bio kolektivistički nastrojen… a sustav je malčice više truo nego ranije.
Netko je nedavno napisao Facebook status (ne sjećam se točnog imena autora) gdje je izrekao kako država trenutno ima jednu funkciju: zaštititi nas od virusa i svih problema koje on stvara. Država ni u kojem pogledu tu dužnost ne izvršava, a interesi i politika kvare odnos između nje i nas.
Ljudi – oni su pokretači. Ljudi pišu projekte, ljudi organiziraju koncerte pod silnim stresom kojeg donosi ovo nemilo vrijeme, ljudi nose opremu, ljudi stoje na upadu, ljudi rade zvuk, ljudi rade svjetla, ljudi sviraju za šaku oraha, ljudi izlažu za isto i manje od toga, ljudi pohode koncerte i pomažu koliko mogu, daju sve od sebe da ideja o strasti prema onome što volimo i zbog čega živimo opstane unatoč neprilikama. Iako svirka, ponavljam, nije bila neka – čuti „kako mi je bilo dobro večeras“ postavlja stvari u sasvim drugu perspektivu: radilo se o incidentu, koncertu koji je značio borbu protiv svega onog nenormalnog. I takvi su koncerti usred pandemije. Kratki, s određenom tenzijom u zraku koje se jednostavno ne možeš riješiti – ali vrijede. Zbog njih, odnosno zbog ljudi u mašini koji ginu za ovo – zbog njih idemo dalje.