Sinoć je sarajevski bend Letu štuke dupkom ispunio zagrebački Vintage Industrial Bar.

„Mjesto za dvoje, što ljube se u mraku“… Znam se uhvatiti u razmišljanju o tom stihu, tom refrenu, u smislu da je njime u vizualnom smislu opisano mjesto bez boje i svjetla, gotovo mrkli mrak u kojem sva druga osjetila osim očiju mogu dobiti podražaj, informaciju.
A opet riječ je o rijetkom stihu koji u sebi nosi toliko sineastičnog, toliko slike koju, bar ja, projiciram u lgavi kao neku scenu uhvaćenu u nekom filmskom klasiku u kino-dvorani. To kontrastno svojstvo te pjesme ono je što u ovom poslu volimo opisati kao čista magija.
Također, kad razmišljam o trenutku kad se ta pjesma pojavila, kao da nije mogao biti značajniji. „Mrak“ je još bio prisutan u zakutcima brdovitog Balkana (i nikako da ode do današnjeg dana), no taj početak XXI stoljeća polako je okrupnjavao generaciju kojoj je mraka bilo dosta i koja je osjećala potrebu za nekom snažnijom porukom i nekim informacijama iz donedavnih ratnih zona, nešto poetski, nešto što može zaliječiti.

U Hrvatskoj se već bio dogodio hip-hop i Edo Maajka je bio taj neokrunjeni kralj svima nama znanog mentaliteta koji je ‘grunuo’ u niši koju smo s njim prihvatili kao svoju, a ne kao ‘uvozni hir’ iz dalekih američkih geta. No nekako je bilo upražnjeno mjesto za veliki nehrvatski bend koji bi i s rock strane donio poetsku snagu. Sve dok se nisu pojavili Letu Štuke.
I moj prvi susret s bendom koji je vodio Dino Šaran bio je preko pjesme „Mjesto za dvoje“. Ona je u sebi sublimirala sve ono što bi se moglo nazvati poslijeratnim duhom Sarajeva i želju jedne generacije željne toga da svane neka nada, a da mrak dobije onu zaboravljenu romantičnu ulogu, da sakrije dvoje koju u njemu proživljavaju intimnu ljepotu života. Njena poetska snaga u godinama nakon nikad nije izblijedjela, dapače postala je meandar generacije koja i dalje godoovski čeka da se ukaže to istovremeno mitsko i intimno mjesto podražaja za dvoje što ljube se u mraku i ‘protiv mraka’.

Sinoćnji koncert Štuka u Vintage Industrialu otvoren intimno s pjesmom „Sami” tijekom koje je krenulo ‘slijevanje’ posjetitelja koji su dotad držali pozicije oko šanku, iako je kao i dosadašnja gostovanja benda, nosio dvosatni presjek karijere i iznjedrio dva bisa kao da je bio u znaku pjesme „Mjesto za dvoje“. Svakako je jedan od razloga bio i prošlogodišnje bogato opremljeno dvostukoko vinilno reizdanje debitantskog albuma originalno objavljenog 2005. godine. Isti se i danas prije doima kao best of presjek karijere s pjesmama koje ne blijede, nego kao prvi diskografski korak jednog benda, okrunjen upravo pjesmom jedne generacije.

Tu pjesmu bend je, već tradicionalno, čuvao za sam kraj službenog dijela kada je poput spasonosnog povjetarca unijela dodatnu dozu energije svojim kontradiktornim spleenom u neprobojnu gužvu pred pozornicom kroz koju se ni igla nije mogla probiti. Postoje posebne pjesme i pjesme. Isto tako i posebni koncerti, ali postoji i taj moment kad Letu štuke izvode „Mjesto za dvoje“ i kad se plastično osjeti u zraku kako svi proživljavaju sličan nevidljivi film u kolopletu koji bi se mogao opisati kao sevdah urbane duše.
I uvijek odnekud dođe taj neki spasonosni unutarnji ljudski reset koji nam pošalje poruku o svim životnim prioritetima koje smo zacrtali i onima kojima bi trebali težiti. Koji nam izmiču poput mjesta za dvoje što ljube se u mraku.