Ljudski faktor

Ostala mi je u uhu izjava nekog mladića u kafiću kako ‘tko ne radi, niti ne griješi’ – glupe li mudrosti sročene za isfuravanje pred djevojkom i prijateljem…

(Ilustracija: Wikipedia)

Prokrastinacija ili laganje samom sebi česta je pojava. Slično je i s krivom interpretacijom pojmova kao što su žensko pismo i ljudski faktor. Iako se ljudski faktor u svakodnevnom životu koristi kao sinonim za neki zajeb to je zapravo interdisciplinarno znanstveno područje čiji je sinonim ergonomija. U problematiku ženskog pisma radije ne ulazim, više mi se sviđa ideja pozabaviti se ženskim faktorom, temom neiscpnom kao i što su i mediji sami po sebi.

Volim stil pisanja Tanje Torbarine. Tok misli putuje kroz kratke rečenice koje su povezane kao udisaj i izdisaj, ovaj sada i onaj prije dva sata. Mehanički jedno te isto disanje promatrano holistički je neponovljiv splet unutrašnjih i vanjskih faktora, tako i iste riječi i misli u tekstovima dugogodišnje kolumnistice tjednika Globus ne zvuče i ne znače isto u protoku vremena koje ih okružuje. Čak i kad smisao rečeničnog niza ponekad preskoči poantu ili kad mi se nimalo ne sviđa njen stav, ne diže mi tlak jer volim taj Tanjin stil.

Odlična mi je dikcija i boja glasa Branke Kamenski, osobito mi se svidjela onog dana kada je na kraju jedne emisije, bilo da je to bio kraj sezone ili neki okrugli broj emisije zapalila cigaretu. Bila je to emisija koja bi bila kruna i “kraj jednog divnog prijateljstva”, a onda je u redakciju koja je izdaleka stršala kao pusti otok zdravog razuma u bespućima bedastoća nacionalne telke ušlo Hlo novinarstvo i nakon dvije tri šok terapije “Pola ure kulture” izašlo mi je iz navike, nestalo je kao bilješka s ploče pred naletom spužve. Biti će da je to dobar obrambeni mehanizam, pamti se dugo bljesak nečeg dobrog, a Branka s cigaretom je stvarno davno bljesnula uzme li se u obzir raskoš televizijskih paralelnih svjetova i uz programe nagomilanog izgubljenog vremena.

Dvije nesvakodnevne teme poput magneta suprotnih polova razvlače mi pažnju ovaj tjedan. S jedne strane je robot, a s druge strane bolesna djevojčica.

Kaže se da je glupost uporna, ali i znanost je uporna: bionički robot je otkriven javnosti u londonskom prirodoslovnom muzeju. Na pitanje čemu bi čovjekoliki stroj na daljinsko upravljanje mogao služiti je nešto radikalno, kao na primjer Papino pojavljivanje na balkonu da bi mahnuo okupljenima ili bombaš ‘samoubojica’. Za neke je izlazak na spoj slično traumatičan pa bi se i ta benigna primjena mogla naveliko iskoristiti. Kako će se to zvati? Možda surogati kako je sugerirao istoimeni film s Bruceom Willisom. Da nestane struje i diskovi – kućni pomoćnici koji plaze sami po podu i ubiru prašinu i elektronički životni suptunici (mobiteli i kompjuteri) brzo bi nam postali gospodari dok bi dva sata vrtili pedale za jedan šut pune baterije. Nezaposlenost bi se barem sasjekla u korijenu, pa tko vrti pedale, a tko tipka dalo bi novo značenje onoj posve izblijedjeloj poslovici ko’m opanci, ko’m obojci.

Kako je sugerirao naslov prošlotjednog zagrebačkog satiričnog nastupa na temu održivog razvoja Ramba Amadeusa “Od pećine do nebodera pa opet do pećine” vratili bi se brzo u pećinu jer bi u njoj sigurno bilo ugodnije nego u neboderu u kojem nema kamina. S obzirom da je po prvi puta ove godine i američki Super Bowl ostao nakratko bez struje, scenarij s napajenjem na pedale i ne zvuči kao totalna tlapnja.

U istu tu Ameriku putuje djevojčica Nora, u slamku spasa od smrtonosne bolesti mnogi su priložili donaciju i pokazali da znaju i mogu pomoći. Medijski tlak podignut oko slučaja u najboljoj praksi bavio bi se transparetnošću usmjerene pomoći bez utjecaja na pretvaranje tijeka liječenja u Big brother. Teško, ali moguće. Relativno novoj profesiji, fundraising menadžmentu studija ovog slučaja sigurno će biti korisna.

Po uzoru na sve brojnije strane internet servise za prikupljanje donacija potrebitima, bilo da su u životnoj opasnosti ili tek kreditnoj onesposobljenosti, pokreće se i hrvatski portal koji će objedinjavati ideje koje trebaju financijsku potporu. Hrvoje Hafner tako je prije desetak dana u Booksi predstavio projekt Doniralica.hr. Objašnjavajući na uspješnim primjerima američkih kreativnih projekata koncept poticanja društvene angažiranosti za vlastitu ideju i tehnike kojima se ona aktivira pomoću raspoloživih tehnoloških dostignuća predstavljanje novog servisa doniranja koji bi uskoro trebao zaživjeti otišlo je u smjeru razmišljanja kako prodati svoju priču. Bezgrešnom metodom nerada, to sigurno neće ići.

Pojavljivanje Nenada Korkuta u ulozi glasnogovornika Zavoda za zdravstveno osiguranje kao lakmus papir daje naslutiti koliko je kiselo na modnoj sceni Lijepe Naše. O sajmu taštine i fašničkom veselju, drugi put.

Prijašnja kolumna: Na rubu pameti

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X