Logic ‘No Pressure’ – bolje je izgorjeti nego se samo ugasiti

Kao najjači udarac sve češćim i sve više eksponiranijim liričarima bez kičme, ove sudbonosne 2020. godine Logic je pripremio jedno fino upakirano iznenađenje.

Logic ‘No Pressure’

Dolazak na ovaj svijet u ljudskoj se kulturi slavi i veliča kao apsolutni vrhunac našeg postojanja. Kako bismo pomogli onim najmanjima da „stanu na noge“ prilikom njihovog uleta u svakidašnji ovozemaljski kaos, neke stvari, kao što su odnosi, hobiji, potreba za snom, pa čak i životni pozivi – jednostavno moraju patiti. Nekima će stoga teško pasti da je Logic – reper rodom iz Rockvilla, Maryland – svojim aktualnim, šestim albumom odlučio otići u indefinitivnu mirovinu kako bi se posvetio očinstvu. Može se reći da je životni poziv koji je nekoć pronašao u glazbi, danas pronašao u izrazito napornom full-time poslu.

Lirična raskoš, koja je u proteklom desetljeću postala gotovo sinonimna s Logicom, na ovom se posljednjem albumu samo produbila i proširila. U svakom je slučaju odlazak Logica enormni gubitak, a kako se sad više okrenuo zvuku stare škole, dodao malo pijevnih refrena, pokoji sample od jakog društvenog komentara i to sve posuo prstohvatom svoje višedimenzionalne ličnosti – taj će se isti gubitak sigurno osjećati dugo.

„No Pressure“ je, dakle, zadnji „hura“, i ako je igdje prikladno da se zaustavi, zastane i na koncu odustane, onda je baš ova ploča upravo ta zadnja destinacija na kojoj se nalazi njegov još uvijek friški magnum opus. Iako su naizgled slični po svojoj introspektivnoj naravi, za razliku od prethodnika („Confessions of a Dangerous Mind“, 2019.), „No Pressure“ doima se puno smislenijim uratkom; a k tome se može i pohvaliti uspješnim bijegom od klišeja u obliku hookova i inih laganih, stimulativnih struktura.

U srpnju je najavio izlazak albuma, u srpnju je on i izašao – a sa sobom je donio kolekciju poletnih dionica i brutalnih tekstova prožetim nekakvim emocionalnim teretom („Depression, anxiety gota hold of me, cause people say they want the older me, well, I’m thirty, this the oldest me, behold it’s me, the piece of shit that’s not good enough“). Pozicija je to na kojoj se nađe gotovo svaki umjetnik kojeg zadesi Logicov kalibar slave i ekspozea, pod uvjetom da ga uspije zadržati toliko dugo.

Introspekcija nije čudna pojava u ovom kontekstu kako sa stajališta umjetnika, tako i sa stajališta običnog čovjeka pred kojim stoje izazovi, ali i svijet koji se raspada – u koji bi, na kraju, trebao uvesti svoj pomladak. Zadatak je to koji iziskuje svu moguću volju i izdržljivost, ali daje i određenu dozu goriva s kojim se onda da raspolagati na glazbenom planu, a nju potvrđuje uvodna traka „No Pressure“, kontekstualna uvertira i samo težište albuma u smislu sveukupnog sukusa.

Glazbena priroda kraja Logicove karijere uspjela je uz pomoć producenta No I.D.-a opisati ultimativni kraj puta. Naš protagonist otišao je par koraka unazad, ponovo pronašao sebe, uspio je uloviti esenciju svoje umjetničke gladi i u obliku albuma od petnaest pjesama po posljednji ju je put zadovoljio. Završetak Logicove ere je može se reći smislen i prikladan – a new meets old fuzija kojom je pospješio svoj zadnji krešendo u nizu samo pokazuje da odlazi pod svojim uvjetima, bez ikakvih eksternih podražaja. Netko je to rekao puno prije njega, ali ove prikladne riječi – na kojima valja i završiti – ukrasti ću od Kurta Cobaina: „Bolje je izgorjeti, nego se samo ugasiti.“ Spektakularan je to kraj koji će se (kao i sve prije njega) dugo pamtiti.

Ocjena: 10/10

(Def Jam, Visionary, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X