Luka Benčić (My Buddy Moose, The Strange): Klubovi s redovitim svirkama spašavaju gradove od propasti

Svojevrsnu riječku rock fiestu će u četvrtak 5. ožujka u Vintage Industrialu prirediti grupe My Buddy Moose i White On White, ali će svoj debitantski nastup imati i The Secret Four – novi bend Dalibora Pavičića iz grupe The Strange. Obzirom da je prošlo podosta vremena otkad su My Buddy Moose svirali u Zagrebu razgovarali smo s gitaristom i pjevačem Lukom Benčićem i doznali što ima novog u njihovim redovima.

My Buddy Moose (Foto: promo)

Dugo vas nije bilo u Zagrebu, koji je povod za gig u Vintage Industrialu?

Luka Benčić: Povod je što nas nije bilo dugo u Zagrebu. Šalim se, to je jedan od razloga, ali ne glavni. Zadnji puta smo svirali u Zagrebu krajem 2017. i zaželjeli smo se doći opet, jer u Zagrebu nam je uvijek bilo super. U zadnje vrijeme nismo bili toliko koncertno aktivni kao My Buddy Moose, ali to ne znači da ne radimo na razvoju benda, igramo se s aranžmanima, sa žanrovima, pravimo nove stvari, guštamo. Došli smo do faze kada više nemamo potrebu nekome nešto dokazivati i to je vrlo opuštajuća spoznaja. Što se ovog konkretnog koncerta tiče, tu je bila presudna suradnja i prijateljstvo sa sjajnim riječkim bendom White On White koji su, smatram, najveće ugodno iznenađenje na hrvatskoj i regionalnoj sceni. Ovaj gig zamišljen je kao double bill, neka vrsta rock’n’roll cirkusa, ili Rolling Thunder Revuea na naš način.

Netko ide na nogomet ili badminton, mi idemo na probe, to nam je neka vrsta rituala i način za opuštanje, a i vrlo je važno za ostati zdrav u glavi.

Iako imamo različiti izričaj od WoW, žanrovski smo, na neki način, srodni, volimo sličnu ili istu glazbu, ono što oni rade vrlo je kompatibilno s nama, i ideja je napraviti tulum za sve koji vole takve vrste glazbe. Svirat ćemo neke stvari zajedno, svirat ćemo neke obrade, gostovati ćemo jedni drugima i vjerujem da će i publika uživati u tome kao što i mi uživamo. Također, u VIB-u će, s nekoliko pjesama, debitantski nastup imat grupa The Secret Four, to je novi bend Dalibora Pavičića iz The Strangea i Bambi Molestersa, tako da će to biti i triple bill. Sve skupa je zamišljeno kao večer dobre muzike u kojoj je svaki bend u glavnoj ulozi i uvjeren sam da će se isplatiti svakome tko dođe u četvrtak.

Od albuma „IV“ je prošlo tri godine, kažeš da imate novih pjesama na putu?

Luka Benčić:  Naravno, imamo već dovoljno pjesama i za novi dupli album, iako nećemo ići na dupli nego ćemo probrati one koje se uklapaju u koncept. Od samih početaka, MBM redovito ima probe, dva do tri puta tjedno, na njima uvijek radimo nove stvari i uvijek smo korak ispred u odnosu na naša diskografska izdanja, tako da guštamo nove stvari isprobavati pred publikom. Netko ide na nogomet ili badminton, mi idemo na probe, to nam je neka vrsta rituala i način za opuštanje, a i vrlo je važno za ostati zdrav u glavi. Ne radimo probe na klasičan način, da ponavljamo i uvježbavamo pojedine segmente pjesama, već sviramo kao da smo na koncertu.

Vjerujem da je i angažiranje kao The Strange zahtijevalo vremena i volje. Jest da je vaš pristanak kao cijelog benda da postanete i The Strange odavno ‘voda ispod mosta’, o čemu sam imao prilike razgovarati i s većinim članova nekadašnjih The Bambi Molestersa i s jedne i druge strane, no ipak me zanima kako ste se vi osjećali u jednoj tako delikatnoj situaciji kad se kovitla u istom loncu prijateljstvo i ljubav prema glazbi?

Luka Benčić: Nije bilo toliko strašno kao što se nekome može činiti. Ja sam ionako svirao sa Strangeom i radio sam dosta na zadnjem albumu, a ostatak MBM su sjajni glazbenici, s lakoćom su se uklopili i to je sve skupa zazvučalo odlično već na prvoj probi. MBM je u više navrata nastupao s drugim glazbenicima, pratili smo na koncertima i M. Warda i Howea Gelba i Marka Olsona, svirali smo puno puta i s Chrisom Eckmanom i vrlo smo prilagodljivi po tom pitanju, a opet imamo neki svoj stil, zvuk, koji je tu što god da sviramo. Tako je bilo i s The Strange. Osim toga, zadnji album Strangea je i rađen tako da bude bendovski album, a ne kombinacija surfa Bambi Molestersa i gothic americane Chrisa Eckmana, tako da nije bilo potrebe niti je imalo smisla skidati zvuk i oponašati nekoga. Uostalom, MBM za to nije ni sposoban, mislim da u životu nisam doslovno skinuo nečiji zvuk i dionicu, sviram onako kako meni paše. Tako je i s ostalim članovima. Jedna od specifičnosti MBM je da cijelo vrijeme sviramo u istoj postavi, dakle već 16-ak godina, a to je bio slučaj i s Bambi Molestersima. To je rijetkost na rock sceni. Većina bendova mijenjala je postave, neki i radikalno, i ja tu ne vidim ništa problematično, ako to u konačnici zvuči jednako dobro ili čak bolje nego prije. Važno je da postoji zajednička vizija i da se svira iskreno, kao i da postoji prijateljstvo među članovima, a upravo zato je u Strange uletio MBM, a ne session muzičari. Osovina The Strangea su Dalibor i Chris i oni su cijelo vrijeme tu, kao što je slučaj s puno bendova koji su imali promjene personala, Wilco, Calexico, you name it… Ono što je bitno je glazba sama po sebi, koliko ona uvjerljivo i uzbudljivo zvuči, a ja mislim da u slučaju The Strangea zvuči sjajno i da postoje i ljudski i umjetnički razlozi da idemo dalje. Ove godine ćemo ići i na novi album, tako da imamo još puno toga za reći.

Je ste li razmišljali možda o nekim eventualnim negativnim posljedicama koje bi u tom trenutku mogle nastati i za My Buddy Moose?

Luka Benčić: Ne, ne vidim koje bi to negativne posljedice mogle biti. Ja sam godinama svirao i s MBM i s Bambijima i čak kada je i bilo jako puno koncerata i turneja, vrlo rijetko se događalo da se svirke preklapaju, često smo čak i nastupali na istim festivalima. Sve je to stvar organizacije i to nije neki veći problem. Ne znam što bi drugo bilo negativno. Možda bi netko mogao prestati slušati Strange zbog promjena u bendu, ili prestati slušati My Buddy Moose zbog toga, ali ako je to slučaj, onda nas je u prvom redu i slušao iz krivih razloga.

Kako je protekla mini europska turneje s The Strange?

Luka Benčić: Bilo je malo napeto, s obzirom da nam se pokvario kombi, ali kada smo ga popravili i uspjeli doći do Stuttgarta, sve se izravnalo. Uvijek sam volio putovati s bendom, te mini turnejice su poseban gušt, upoznavanje novih ljudi, gradova, klubova… A svirke po razvijenim zemljama uvijek me podsjete koliko smo mi u Hrvatskoj iza zapadne Europe. Lijepo je vidjeti da ljudima nije problem izdvojiti neku kintu za koncert benda za kojeg možda prije nisu ni čuli i nakon svirke pokupovati CD-e, ploče i majice bez da to uopće osjete na novčaniku.

Koliko je u biti ta The Strange situacija inspirativna za My Buddy Moose?

Luka Benčić: Inspirativna je zato što je The Strange velika postava, osam ljudi, s više instrumenata, klavijaturama, brass sekcijom, što otvara puno više prostora za glazbenu međuigru nego kada sviraš kao četvorka. Inspirativno je i raditi s ljudima koji glazbeno razmišljaju malo drugačije nego ti, sve to utječe i na tvoj način razmišljanja.

Svi sada rade te neke ljetne festivale, craft pivske festivale, street food festivale i slične evente koji su u službi ili turizma ili marketinga, a ne u službi zajednice.

Kad ste počinjali, rastao je i utjecaj americana scene. Kako gledate na sadašnji trenutak u rock glazbi, što globalno, što na domaćem terenu?

Luka Benčić: Kada smo mi počinjali u Hrvatskoj uopće nije ni bilo bendova u tom žanru, iako americana, u stvari, nije žanr u klasičnom smislu. U to vrijeme bilo je i „kontroverzno“ pjevati na engleskom, što nam je pravilo dosta problema jer se svaki drugi kritičar osjećao pozvanim da nam to predbaci. Drago mi je da se to promijenilo, jer mislim da je užasno glupo određivati nekome na koji bi se način trebao izražavati. Osim što se prodavalo više nosača zvuka nego danas, jedna je stvar tada bila puno bolja, a to je klupska infrastruktura i u Hrvatskoj i u regiji. Sada više, osim u Zagrebu, Rijeci i možda u Splitu, praktički i nema gradova u kojima se ima gdje svirati tijekom godine, posebice za bend koji nije za neke „gerilske“ svirke za sto eura, a ne puni ni dvorane od par tisuća ljudi. Svi sada rade te neke ljetne festivale, craft pivske festivale, street food festivale i slične evente koji su u službi ili turizma ili marketinga, a ne u službi zajednice.

U Rijeci se još prije dvadeset godina mitologiziralo kada bi se, jednom u desetljeću, ukazao neki strani bend, pa se pričalo o tome kao o svjetskom čudu. Tu se dogodio ogroman napredak.

Dobra je, pak, stvar što je za bendove iz Hrvatske sada puno lakše organizirati turneje po inozemstvu. Što se tiče nekog globalnog trenutka rock scene i njenog odjeka u Hrvatskoj, živimo u dosta dobrim vremenima. Nikad nije bilo više dobrih koncerata u Zagrebu, ili u našoj Rijeci. Samo u sedmom mjesecu u Zagrebu će, recimo, svirati tri sjajna izvođača koje ja volim, The Oh Sees, Kevin Morby i King Gizzard, da ne govorim o ostalome što je najavljeno za ovu godinu. U Rijeci se još prije dvadeset godina mitologiziralo kada bi se, jednom u desetljeću, ukazao neki strani bend, pa se pričalo o tome kao o svjetskom čudu. Tu se dogodio ogroman napredak. S druge strane, ta centralizacija, gdje je u Zagrebu sve, a u ostatku Hrvatske ništa, je problem za glazbenike koji žele konstantno svirati okolo i malo po malo razvijati publiku. Mislim da besplatni koncerti u organizaciji turističkih zajednica i pivovara nisu rješenje za to. Bez koncerata se ne može, jer se nosači zvuka kod nas ne prodaju, streaming koji se plaća ne funkcionira, a i da funkcionira, zarade za glazbenike od streaminga su minimalne, u odnosu na nekadašnju prodaju CD-a i ploča. Nadam se da će se u bliskoj budućnosti pronaći neki održivi model po kojem će se glazbenike manje eksploatirati, i da će se u manjim zajednicama u Hrvatskoj stvoriti potreba za klubovima s redovitim svirkama, jer smatram da je to vrlo bitan put u spašavanju gradova od propasti koja ih čeka ako se do kraja podaju turizmu i diktatu tržišta.

Jeste li možda razmišljali o nekom best of ili možda live albumu kao nekom ‘check pointu’ u karijeri?

Luka Benčić: Razmišljamo o tome s vremena na vrijeme, ali mislim da se za to još nije stvorio trenutak. Možda kada budemo imali još jedan -dva studijska albuma i kada budemo slavili 20 godina benda.

Može se reći da ste jedan od rijetkih bendova koji je cijelo vrijeme na okupu u istoj postavi. To je svakako pohvalno, no kako vi to tumačite ili bolje kako ‘izdržavate’?

Luka Benčić: Mi smo prije svega prijatelji koji se druže i izvan sviranja u bendu. Znamo se više od dvadeset godina, sviramo zajedno više od dvadeset godina u različitim formacijama, volimo iste ili slične stvari, istu ili sličnu muziku, slični su nam svjetonazori, slična su nam očekivanja od benda, od glazbe općenito. Nismo megalomani, radimo na održiv način, ne ganjamo novce i slavu. Koncerti su za nas kao upgradeani tulumi ili izlasci, putuješ negdje, jedeš i piješ džaba, radiš ono što voliš i još se vratiš doma s nekom kintom u džepu.Povezuje nas jako puno stvari. Razdvaja jako malo, ja se u ovom trenutku ne mogu sjetiti niti jedne.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X