Luka Šipetić (nemanja): Globalni val anksioznosti je glazbu smjestio na zadnje mjesto svakodnevice

Neizvjesnost uzrokovana pandemijom koronavirusa, koja je u proteklih pola godine postala bitan dio naše realnosti, donijela je pregršt glazbenih izdanja. Recentni – drugi po redu – album pulskog glazbenika Luke Šipetića (alias nemanja) imena ‘Cosmic Disco’ prihvaćen je s jednako pozitivnim reakcijama kao i prvijenac ‘Tarot Funk’; nakon kojeg je nemanja izrastao u punopravni bend kojeg osim Luke čine i Matej Perić (bubnjevi), Laura Matijašević (bass), Leo Beslać (klavijature) i Karlo Lugarić (perkusije). To je samo po sebi bio dovoljan povod da sjednem s Lukom u intimnoj atmosferi terase lokalnog pulskog kafića jedno jesensko poslijepodne i vidim što mu se to mota po glavi u ovim čudnim, bizarnim vremenima.

Luka Šipetić, nemanja (Foto: Jelena Vojinović)

Krenimo od recentnijih stvari. Uzimajući u obzir trenutnu situaciju s koronavirusom, zanima me kako je (ako je) taj faktor opće napetosti, nervoze i nesigurnosti utjecao na stvaranje materijala za drugi album?

Luka Šipetić: Iskreno, na početku mi je taj period oko prvog lockdowna u trećem mjesecu zapravo bio dosta kul, taman sam se vratio iz Zagreba nakon što smo odsvirali Attack i pričao sam s ostalima iz benda i rekli smo da bi bilo okej da ne sviramo do ljeta, a ja za to vrijeme da sjednem i vidim što i kako s materijalom za novi album. Čak sam mislio i cijeli bend staviti u studio u nekom trenutku, malo sviramo po ljeti i do jeseni imamo novi album. Ili, recimo, po ljeti imamo novi album – u svakom slučaju, kako sam vidio da to sve uživo jako dobro štima i svirke mogu otići u nekom sasvim neočekivanom smjeru, shvatio sam da bi zaista bilo dobro to čim prije nekako uhvatiti.

Kako su svi padali u depru zbog svega što se događalo shvatio sam da bi novi album trebao biti sušta suprotnost tim negativnim emocijama, da predstavlja slavljenje i potvrdu života i žudnje za istim.

Cijela ova situacija s virusom je ponajviše utjecala na kreativni proces u vidu toga da sam si mislio uzeti više vremena za rad na albumu. Kako su svi padali u depru zbog svega što se događalo shvatio sam da bi album trebao biti sušta suprotnost tim negativnim emocijama, da predstavlja slavljenje i potvrdu života i žudnje za istim. „Tarot Funk“ je više predstavljao taj neki spontani trenutak, rezultat svega što se u meni nakupljalo godinama i onda je to sve nekako eksplodiralo kroz album, ali kako se u životu ne možeš oslanjati na spontane trenutke promijenio sam proces rada. „Cosmic Disco“ je nastajao nagomilavanjem materijala i svaki dan sam snimao nešto: skice ili demo snimke, nebitno. Pred lockdown sam imao oko četrdesetak snimki i onda sam ih samo srezao na njih devet i krenuo raditi na njima kad sam shvatio da želim ispričati njihovu priču.

Album je vani od ljeta. Jesi li uspio u tom naumu da album predstavlja slavljenje života? Kako ga je publika doživjela?

Luka Šipetić: Iako to zapravo nije bio primarni cilj, mislim da nisam uspio, prvenstveno zato što nema svirki. Jedna od stvari koje je „Cosmic Disco“ trebao postići jest da bude koncertni album. On je prije svega dosta inspiriran nekim trenucima improvizacije koji su se događali na svirkama. Kad sam radio prvi album, iako uopće nisam razmišljao o bendu u tom trenutku, znao sam samo da bih htio da mi Beslać i Perić sviraju klavijature i bubnjeve i osjećao sam Lauru na basu iako se nismo ni poznavali. Tokom rada na drugom albumu imao sam bolju sliku o svemu čisto zbog iskustva kojeg smo stekli kao bend.

Nemanja (Foto: Alma Drnovac)

Aha, dakle više si se prilagođavao njihovim energijama?

Luka Šipetić: Ne bih rekao da sam se prilagođavao, samo sam imao jasniju sliku o tome s kim radim; bilo mi je jasno da će, recimo, neka bas dionica biti skroz otkačena kad ju Laura odsvira, tako da sam sebi samo davao uloge, nazovimo to tako. Zato mislim da je to album koji je trebao zasjati koncertno, gdje će bend to samo dignuti na novu razinu. Drugi razlog zašto mislim da mi naum nije uspio je globalni val anksioznosti koji je glazbu smjestio na zadnje mjesto svakodnevice. Ako išta „upali“ u glazbi u skorije vrijeme, to će biti onda neki hladni i glasni vrisak, jer smo toliko emocionalno otupjeli i toliko smo fragmentirani da možda samo neki vrisak može izraziti to kako se osjećamo. Zapravo ispada da „Cosmic Disco“ slavi život u kontekstu prošlosti, više služi kao nekakav podsjetnik na to kako su stvari mogle izgledati da je sve ostalo normalno. Rekao bih da poziva bolne, lijepe uspomene, više nego što govori o tome kakva je situacija danas. To je i album o gubitku, o smrti, ali i novom početku gdje ponovno trebaš naći sebe, neki sjeban trenutak koji je i divan i veseo, ali i melankoličan, puno toga oprečnog što sam sebi probao objasniti pod naumom da je na kraju krajeva sve to jako uplifting. Ne znam, možda sam u krivu. Zapravo nemam neki feedback, u smislu da moju glazbu slušaju ljudi iz različitih predjela svijeta, a to je dislocirana masa iz koje ne mogu izvući neki osobni dojam. Tako da zapravo nemam doticaja sa publikom, to je možda još jedan od problema. Živim i dosta u svojoj glavi, možda je i problem to što nisam među ljudima.

Zadatak je glazbenika sudjelovati u spajanju i kreiranju različitih glazbenih svjetova.

Jednom kad koronavirus postane stvar prošlosti i album zasja onako kako si ga i zamislio – u koncertnoj varijanti – misliš li da će ti on pomoći da stvoriš, odnosno povratiš intiman odnos sa svojom publikom?

Luka Šipetić: Da, definitivno. Imam točnu viziju kako bi to sve trebalo izgledati. Brane (Die Zoone) je napravio nove vizuale koji idu ruku pod ruku s onim što sam zamislio, mislim da bi se svi nabrijali kad bi koncerti krenuli i ta energija bi samo izletila van. Onda bismo bili stavljeni u poziciju da idemo protresti ljude, da pružimo neku katarzu kako sebi tako i drugima. Kad vidiš da je netko pleše na to što sviraš, da je netko spustio „zid“ oko sebe, opustio tijelo, predao se zvuku, to je terapeutski i za mene, a nadam se i za neke u publici. Neki reset srca, pomogne da pokrpaš pukotine i nastaviš dalje. Mislim da su koncerti bitni kako bih to zaživilo.

Obzirom da stojiš iza jednog čistokrvnog instrumentalnog albuma i jednog koji dosta eksperimentira s liričnim izričajem, koji je tvoj stav prema jeziku u glazbi? Je li on uopće bitan?

Luka Šipetić: Pa iskreno nisam baš puno razmišljao o tome. Meni jezik zapravo uopće nije bitan kad pristupam glazbi. Bitne su mi melodija i fonetika samih riječi, što tekst ustvari govori… ali sam jezik mi nije bitan. Recimo, NLV je oduvijek pisao tekstove na engleskom, i nama su to ljudi znali zamjeriti. To je otprilike kao da ja gitaristu zamjeram što svira Fender, a ne Gibson, to je suludo smješno. Ista stvar je i s jezikom, to je samo jedan od instrumenta izražavanja u glazbi, bitnije je što kažeš nego koji instrument koristiš, a ne govori se samo riječima. „Tarot Funk“ je u početku trebao sadržavati neku vrstu lirike koja bi išla uz karte, ali sam se nalazio na nekom čudnom, neobjašnjivom mjestu u životu i to jednostavno nisam mogao iskomunicirati tekstom pa sam je odlučio skroz maknuti. U tom slučaju mi je bilo puno zanimljivije maknuti tekst i samo se osloniti na vizualnost karata karta i time potaknuti maštu da učini svoje, da svatko tko posluša u glavi stvori svoj tekst. Opet, meni su karte predstavljale način izražavanja, tako da ja „Tarot Funk“ ne bih opisao kao instrumentalni album, iako on to striktno tehnički i jest. S druge strane, ne slušam pretjerano instrumentalnu muziku, ovisi o raspoloženju. Više mi je zanimljivije kako odnos jezika i teksta tvori nove melodijske obrasce. Primjerice, kad pogledaš Tajland, tamo su riječi u glazbenom kontekstu užasno bitne. Njihove melodije u jeziku se znaju razvijati kroz 8 ili 16 taktova, za razliku kod zapadnjačke muzike, što otvara potpuno novi svijet razvijanja melodija u aranžmanu. Ali da, jezik kojim će netko pjevati kao takav meni osobno nije bitan i on je samo dio kolaža kad je u pitanju glazba.

Ako se sjećaš, jednom si mi spomenuo kako je nemanja u kontekstu svirki uživo u suštini samo preslika DJ seta u formatu benda. Možeš li malo elaborirati tu filozofiju?

Luka Šipetić: nemanja je, prije svega, nakupina svega onoga što je kroz život na mene utjecalo. Odrastao sam u Rojcu gdje su primjerice elektronika i hip-hop bili jednako bitni kao i reggae, dub, punk, metal, itd. i zapravo nikad nisam sam sebi podjednako potvrdio utjecaj nekih stvari. Primjerice, neću zaboraviti kad su bile Warpaint na Dimensions festivalu. Radio sam na festivalu i uzeo sam si slobodno da ih idem vidjeti i kako sam promatrao publiku shvatio sam da su ljudi potpuno zbunjeni mišlju da moraju stajati i gledati, a ne divljati i plesati kao na DJ-setu – nisu znali kako reagirati na tu promjenu dinamika koju živi muzičari donose. DJ setovi znaju bit dosadni, ak ne plešeš i pogledaš na stageu to je jedan lik, također na koncertima zna bit dosadno, jer eto ne pleše se sve je usiljeno, gledaš i slušaš. Bilo mi je zanimljivo kako se mogu spojit ta dva svijeta – pristupit koncertu kao DJ-setu, samo udarat taj four on the floor beat ili breakbeat, repetitivno vrtit teme, al’ onda odjedom ubaciš melodični song, pa se vratiš nazad na beat, pa otvoriš vrata improvizaciji, pa opet ubacit pop song i cijelo vrijeme osluškivat room i tako krojiti set listu. Tu su bitni i vizuali, zapravo da sve bude usmjereno prema publici, oni su „zvijezde nastupa“, a naglasak nije na bendu i pjesmama, nego na iskustvu publike. Odlazak na koncert treba biti happening! Tako možeš gledat bend, možeš plesat, možeš gledat vizuale… Što god, široka je ponuda.

Očito je da nemanja teži razbijanju granica u svakom smislu, i u kontekstu forme i u kontekstu zadanih parametara koje forma nalaže. Kako komentiraš sad već globalnu težnju razbijanja forme na globalnom nivou?

Luka Šipetić: Ako misliš na to neko okretanje istoku, to dolazi do izražaja jer je na zapadu sve već toliko prožvakano da jednostavno moraš raditi nešto novo. Da ne radim ovu glazbu koju radim, ne znam što bih radio uopće. Forme, pogotovo u kontekstu glazbe, su mi dosadne, zabavno mi je rastezati granice pop forme, stapat pretapat, skršit sve i opet gradit. Razbijanja formi je oduvijek bilo, samo se sad malo promijenio odnos snaga i desio se nekakav reset – oni koji su bili underdogsi su uspjeli i nameće se pitanje tko je sad taj koji „grize“, je li razbijanje formi novi underdog. U kontekstu world mjuze, tu mi je dosta toga naporno za slušati. Nema progresije; kao da se ništa uzbudljivoga ne događa i da sam sve već čuo. Iako, zanimljivo je da su neki world music izvođači unazad par godina počeli eksperimentirati s formama pop pjesama i to mi je jako zanimljivo, još ako se poigraju s elektronikom ili dodaju malo trapa i time začine cijelu stvar, to onda gori. Ne znam koliko postoji neka globalna težnja, ipak se treba to sve možda još malo prilagoditi nekom ukusu mainstream publike da dođe do neke glavne struje.

nemanja (Foto: promo)

A što je sa evidentnim povratkom gitare u tu glavnu struju?

Luka Šipetić: Gitara se vraća, evo melodijski hookovi na nekim trap hitovima su gitare. Ali mislim da je to totalno nebitno, nije baš presudno hoće li se gitara vratiti ili ne. To je samo jedan instrument. Na njega se ne treba stavljati poseban naglasak, pogotovo zato što su nekako bas i bubanj najbitniji i oni vuku priču, i mislim da će tako ostati još jako dugo. No, nove stvari uvijek dolaze i trebali bismo se svi više okrenuti prema budućnosti i vidjeti što se tu može napraviti. Kao muzičar stvarno moraš slušati sve, i mislim da je zadatak muzičara sudjelovati u spajanju i kreiranju različitih glazbenih svjetova, spajati budućnost s prošlošću i pokušati biti što luđi u tom naumu čisto zato jer se može. A što se može, to i se mora.

Što ćeš kad se saga s koronavirusom privede kraju?

Luka Šipetić: Koronavirus neće nikada završiti (smijeh). Stvarno bih htio iskomunicirati zadnji album jer ipak je to moja beba; tako da kad se pojavi mogućnost da sviramo, svirat ćemo, i u nekom trenutku krenuti raditi na novom materijalu kad se sve posloži. Nedavno smo krenuli snimati nove Pastele i tome se isto veselim. Prvi album je bio dosta zabavan, a pripremamo novi materijal koji je skroz sulud. Ako se to napravi jednakim intenzitetom do kraja, album će gorit. Divan mi je baš zato jer je različitiji od prvog u svakom mogućem smislu. Dogodilo se to da smo svi bili na istoj valnoj duljini što se tiče tog albuma pa me baš zanima dokle će to ići. Jako rijetko se dogodi da imaš odnose i veze s ljudima gdje nesmetano stvaraš i svima je dobro. Nadam se da će to izaći iduće godine.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X