‘Maestro’ – film koji je suviše htio 

Stilski, tonalno, tematski pa čak i koloristički film je potpuno šizofren. Dok prvih 45 minuta, snimljeno doista krasnom crno-bijelom fotografijom, a film funkcionira kao frenetična i vehementna posveta starim holivudskim ostvarenjima, ostatak filma je vrlo spora, statična, gotovo kazališna drama u boji te su ta dva segmenta filma u potpunoj koliziji jedan s drugim.

“Maestro”

Dva filma toliko slična, a opet toliko različita. Oba su polovično crno bijeli biografski filmovi o slavnim Židovima briljantnih profesionalnih karijera i turbulentnih ljubavnih eskapada koji cigaretu iz usta valjda nisu vadili ni kada su zube prali. Jedan je bio briljantni fizičar zbog kojega ljudi danas panično kupuju jod, a drugi je ingeniozno mahao štapićem, dok su privatno obojica previše mahali štapićem. Prvi film je naravno “Oppenheimer”, grandiozan spektakl u režiji vrsnog znalca Christopera Nolana dok je drugi “Maestro”, eklatantan primjer što se dogodi kad se odveć ambicioznog projekta lati mediokritetan autor, točnije proslavljeni glumac Bradley Cooper u svom drugom redateljskom izletu.

Film prati Leonarda Bernsteina (Cooper), slavnog američkog glazbenika, pijanista i možebitno najpoznatijeg svjetskog dirigenta koji je više od desetljeća dirigirao njujorkškom filharmonijom dok je manje upućenima vjerojatno poznat kao skladatelj glazbe za “West Side Story”. U braku je sa zgodnom i sposobnom čileanskom glumicom Feliciom Montealegre (Carey Muligan) s kojom ima troje djece, pa iako se na prvu sve čini savršeno postoji mali problem. Naime, naš Lenny, kako ga svi od milja zovu, voli muškarce više negoli zeko mrkvu.

Riječ je o uratku koji je jako puno htio a uspio u maločemu. “Maestro” se istovremeno trudi biti hommage zlatnom dobu Hollywooda, intimna i elegična studija kompleksnog bračnog života, biografija slavnog glazbenika kao i prikaz ondašnje homofobije i antisemitizma. Iako je Cooper s tehničkog gledišta vrlo umješan redatelj s nekoliko zbilja sjajno režiranih sekvenci, iz pripovjedačkog aspekta riječ je vrlo limitiranom autoru koji ne uspijeva žonglirati poveći broj kompleksnih tema. U njegovom prvijencu “A Star Is Born” se zbog bazične priče to i nije toliko osjetilo, međutim ovdje dolazi do ozbiljnih problema zbog čega se “Maestro” s jedne strane doima neujednačeno i disbalansirano a s druge strane vrlo formulaično, nižući određene aspekte fabule bez jasnih logičkih ili dramaturških smjernica. već iz čiste potrebe da se prikaže što više.

Stilski, tonalno, tematski pa čak i koloristički film je potpuno šizofren. Dok prvih 45 minuta, snimljeno doista krasnom crno-bijelom fotografijom, a film funkcionira kao frenetična i vehementna posveta starim holivudskim ostvarenjima, ostatak filma je vrlo spora, statična, gotovo kazališna drama u boji te su ta dva segmenta filma u potpunoj koliziji jedan s drugim. Cooper je lukavo primijetio kako mu je početak filma monoton baveći se bezbroj puta viđenim slučajevima uspona na poslu i početnog upoznavanja budućih ljubavnika te je sa ovakvim radikalnim rješenjem pokušao unijeti svježinu u svoj uvod, međutim postoji itekako dobar razlog zašto se takvi manevri prelaska iz crno-bijelog u boju toliko rijetko koriste. To je moglo funkcionirati kada Dorothy više nije bila u Kanzasu ili čak i kod Nolana kod kojega to služi samo kao kronološki pokazatelj, međutim za izokrenuti svoj autorski izričaj za 180 stupnjeva morate imati itekako dobar razlog, a Cooper ga nema.

Osim što ne može pobjeći od Oppenheimera, “Maestro” ne može pobjeći niti od jedne druge komparacije, a to je ona s prošlogodišnjim filmom “Tar”, ostvarenjem  vrlo slične tematike koji je superioran u svakom pogledu: glumački je dvije razine iznad , samo dirigiranje je vrsnije režirano i kreativnije prikazano, klasična glazba se mnogo efektnije koristi, pa čak se i Lydia Tar, koja je fiktivan lik, prije doima kao stvarna osoba u odnosu na Bernsteina u Cooperovoj interpretaciji. Uostalom jedan meme “A Tar Is Born” to sve savršeno sumira.

Ono u čemu je film najuspješniji i što je najveći kompliment koji mu možemo udijeliti jest to da je riječ o sasvim korektnom Oscarbaitu, budući da je ovo tip filma kakve Američka akademija najviše voli. Izvjesno je da će film zasluženo biti nominiran u nekoliko tehničkih kategorija, s obzirom na doista briljantnu scenografiju, šminku i kostimografiju koja vrlo vjerno dočarava tadašnje vremensko razdoblje. Nominacije se, po svemu sudeći, smiješe i glavnim glumcima, jer ako ništa drugo statistički gledano u posljednjih deset godina 23 glumca u kategoriji glavne muške uloge je bilo nominirano za interpretacije stvarnih osoba od kojih je šest i osvojilo zlatni kipić, dok je u kategoriji glavne ženske uloge taj omjer 23/4.

Kao što je često slučaj kada je riječ o ulogama karizmatičnih stvarnih osoba, Cooper permanentno hoda po tankoj liniji karikature i imitacije, međutim ne može mu se osporiti vrlo kvalitetna rola u kojoj je uvjerljivo dočarao Bernsteina kao šarmantnu, fascinantnu personu veću od života, iako osobno ne vjerujem da će konačno osvojiti tog Oscara koji toliko silno želi. Cooper je nedavno čak i ismijao potencijalno najvećeg rivala Cilliana Murphya komentirajući kako se ovaj za svoju ulogu pripremao tek nekoliko mjeseci, dok se on, tobože veliki glumac, za ulogu Bernsteina pripremao godinama. Doista, jedino što je kod holivudskih glumaca veće od njihovih bankovnih računa je njihov ego.

Bradley Cooper i Carey Mulligan u filmu “Maestro” (foto: Netflix)

S druge strane Carey Mulligan igra puno kompleksniju, suptilniju ulogu snažne i emancipirane, a opet potisnute i ranjene žene koja, iako je otpočetka svjesna muževih indiskrecija ne može, niti želi to prihvatiti, a opet ga previše voli da bi ga ostavila. Njoj predviđaju veće šanse u borbi za Oscar, iako joj je potencijalna konkurencija moćna. Emma Stone i Sanda Hüller se čine kao opake konkurentice a možda i najveći favorit Lily Gladstone je svoju u svoju kampanju krenula vrlo rano i žestoko. I dok smo prošle godine imali Michelle Yeoh koja je nagrade posvećivala “svim djevojčicama koje izgledaju kao ona”, ove godine je PR mašinerija toliko usmjerena na Indijance, da bi čak i Marlon Brando i Littlefeather bili ponosni, te je Gladstone nedavno čak govorila i o besmislu spolnih identifikacija tvrdeći da je njezino pleme “pronašlo način kako dekolonizirati spol od sebe”, što god to značilo.

Iako je “Maestro” krasno snimljen te izdašno produciran film, napravljen s mnogo ljubavi, pažnje i previše ambicije, na kraju ne uspijeva zadovoljiti ni velike obožavatelja lika i djela Leonarda Bernesteina, niti uspijeva educirati potpune neznalice o razlozima zbog kojih je ovaj toliko bitan, jer nažalost Cooperov uradak izuzev raznih štapića ne nudi ništa nova.

Ocjena: 5/10

(Netflix, 2023.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X