Još jedan suludi, urnebesni, odvažni i mjestimično briljantni album Ribota i Ceramic Doga koji svjedoči o trulim vremenima koja su nas ponovno zatekla.
Naporno je više i čitati PR tekstove bendova o tome kako su svoje posljednje albume snimali za vrijeme pandemije koronavirusa, a još je teže pokušati pisati o tome na neke nove načine u recenzijama zadnjih godinu dana. Svi smo zapeli u istom sosu, pa tako i vrhunski gitarist Marc Ribot čije se ime automatski veže za imena brojnih slavnih glazbenika s kojima je surađivao, od Toma Waitsa do Johna Zorna. Ovog spaljenog virtuoza imali smo priliku prije dvije godine gledati na SuperUho Festivalu gdje je održao jedan od najboljih koncerata 2019. u pratnji pratećeg sastava nazvanog prema tada aktualnom albumu “Songs of Resistance“, a sad se vraća s pločom koju je prošle godine snimio u svom triju Ceramic Dog koji uz njega čine basist i klavijaturist pakistanskih korijena Shahzad Ismaily te bubnjar Ches Smith, obojica poznati po sviranju s grupom Secret Chiefs 3 koju je osnovao Trey Spruance iz Mr. Bungle te nekad Faith No More.
Ribot je i inače poznat po čestim glazbenim izlijevima gnjeva, pa je tako njegov posljednji album sa Ceramic Dog, “YRU Still Here?” iz 2018. većinu svoje razorne energije usmjerio na tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa, kao uostalom i spomenuti “Songs of Resistance” koji je u brojnim muzičkim suradnjama pozivao na otpor mnogim nepravdama današnjice. Za razliku od ovih albuma, njegova nova ploča nije plod bijesa; kvragu, pa čak i nosi naziv “Hope”. Umjesto toga, ovaj album je utopljen u slojevima cinizma, ironije, zajedljivosti, mračne filozofije, društvene kritike i apsurda. Možda ovakva izjava na papiru zvuči kao da je riječ o materijalu koji jamči nelagodno slušanje, ali ovih devet pjesama donijet će vam dovoljno urnebesnog humora koji se valja s Ribotovog oštrog jezika da vas koji put natjera da se i naglas nasmijete.
I don’t accept sidewalks, I walk on my hands in heavy traffic, and even that is a compromise. I don’t accept gravity, or teeth! I don’t accept you, or what the mainstream media refers to as your cute little (and I quote) “doggie.”, ispaljuje tako Ribot u suludoj “The Activist” u kojoj se ruga svim onim “kontraprotivnim” borcima i bundžijama iako je i sam počesto vrlo blizu tim kategorijama. Još je otrovniji u uvodnoj “B-Flat Ontology” koja je zamišljena kao “najdepresivnija pjesma ikad napisana”. No, unatoč takvoj ambiciji i tmurnom ozračju, ova je pjesma zapravo poligon za Ribotovo plaženje jezika svima koji mu idu na živce, od rock zvijezda, nadobudnih gitarista koji uče napamet djela Theloniousa Monka i pretencioznih kantautora do kontraintuitivnih postmodernih filozofa (posebno se obrušava na Slavoja Žižeka i njegovu izjavu da je Trump suvremeni Lenjin) i šokatnih performera (“jedan si je odrezao ruku, drugi ševi svoju majku na YouTubeu”).
Na “Nickleodeon” pak preko reggae ritma vodi dijalog sa “Satisfaction” The Rolling Stonesa, dok je “Wanna” komad suvremenog rocka s čvrstim rifom čiji je jedini komad teksta, ako se ne varam: “I wanna fist you!” Na drugoj polovici albuma naići ćemo na više instrumentalnog materijala, od živahne “Bertha the Cool” (igra riječima iz naslova prvog velikog albuma Milesa Davisa?) preko dva dugačka i smirenija broja, “The Long Goodbye” (deset minuta) i “Maple Leaf Rage” (trinaest minuta). Potonja, naravno, naslovom parafrazira slavnu glazbenu točku ragtime pijanista Scotta Joplina, ali prirodom ne može biti udaljenija od živahne šetnje po klavirskim tipkama sa samog kraja 19. stoljeća. Na svojoj pjesmi Ribot kombinira gotovo atonalnu svirku u društvu dvoje čelista s razornim eksperimentalnim rock maršem u stilu možda najviše nalik onome Franka Zappe.
Dodamo li tome svemu još i apsurdnu “They Met in the Middle” te prilično neočekivanu obradu Donovanove pjesme “Wear Your Love Like Heaven” koja zatvara album, možemo samo zaključiti da je pred nama još jedan suludi, urnebesni, odvažni i mjestimično briljantni album Ribota i Ceramic Doga koji svjedoči o trulim vremenima koja su nas ponovno zatekla. Čovjeku dođe da citira jedan od refrena s ploče, ali ovaj put bez autorove otrovne ironije: “Isn’t it amazing? It’s just amazing! I’m just amazed!”
Ocjena: 8/10
(Yellowbird Records, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
