‘Marica i Ivica’ – Mračna bajka s feminističkim obratom

U horor filmovima (pogotovo u onima u podžanru slashera) su kroz povijest ženski likovi uglavnom bili svedeni na žrtve koje nisu u stanju uzvratiti udarac ili na seksualne objekte, prikazane su kao pretjerano plašljive i emotivne, nesposobne za kritičko razmišljanje, itd. Danas sve više horor filmova mijenja takvu percepciju feminiteta i izbjegava rodno stereotipiziranje, a ‘Marica i Ivica’ je jedan od njih.

‘Gretel & Hansel’ (Marica i Ivica)

Kao što je istaknuto u naslovu, prava junakinja ovog filma je neustrašiva tinejdžerica Marica, a kroz priču pratimo njezino ‘odrastanje’. Film se stoga može opisati i kao coming of age horor s elementima bajke. Ivice u drugom dijelu filma uopće nema, već je naglasak stavljen na odnos između Marice i vještice, odnosno na Maričinu samospoznaju. Klasična bajka prepričana je iz ženske perspektive, a kroz priču nas vodi Maričin pripovjedački glas. Film je režirao američki redatelj Oz Perkins, a scenarij je napisao u suradnji s Robom Hayesom. Kako navodi u jednom intervjuu, Perkins je u mnogočemu ostao vjeran originalnoj priči, a to je prije svega vidljivo u tome što su u fokusu filma samo tri lika – Marica, Ivica i vještica. No, u Perkinsovoj verziji šesnaestogodišnja Marica prisiljena je nositi se s teretom majčinske odgovornosti prema mlađem (osmogodišnjem) bratu, što ju sprječava u tome da pronađe vlastiti životni put. Film se u tom smislu, prema riječima redatelja, bavi idejom da nam osobe i stvari koje volimo, i uz koje smo vezani, ponekad mogu predstavljati prepreku u osobnom razvoju.

U bajci braće Grimm drvosječa na nagovor žene (ili maćehe u naknadnim izdanjima), zbog gladi i siromaštva, ostavlja svoju djecu u šumi. U Perkinsovoj verziji oca nema, a samohrana majka predlaže Marici da se zaposli kao sluškinja na posjedu vlastelina Johna Strippa ili da postane redovnica. Marica odlazi na sastanak sa Strippom, na kojem joj on, ispitujući je o djevičanstvu, otkriva svoje prave namjere. Pred Maricu je tako stavljen nemoguć izbor: prihvatiti Strippovu nemoralnu ponudu kako bi prehranila obitelj ili otići u samostan i napustiti Ivicu.

Buntovna Marica, međutim, odbija poslušno prihvatiti nepravednu poziciju koju joj je sudbina namijenila. Jedino što joj još preostaje, prema riječima njezine psihički rastrojene majke, jest da ‘počne kopati male grobove za sebe i za brata’. Marica ipak odluči s Ivicom pobjeći od kuće, nakon što joj majka u napadu bijesa prijeti da će je sjekirom ‘sasjeći na komadiće’. Lutajući šumom Marica i Ivica naiđu na dobroćudnog lovca koji im pruži prenoćište i uputi ih u udaljeno mjesto u kojem mogu pronaći posao i smještaj. Umorni od šetnje, i pod utjecajem halucinogenih gljiva (koje su, ne znajući, pojeli), skreću s puta i nađu se pred vještičjom kućom. Od njihovog susreta s vješticom, priča se razvija u manje poznatom smjeru. Vještica kao i u bajci, želi pojesti Ivicu, ali u odnosu prema Marici nastupa kao majčinska figura. U prošlosti je oznaka ‘vještice’ zapravo bila kazna za žene koje se nisu podređivale patrijarhalnim društvenim normama, a vještica je ovom filmu utjelovljenje upravo takve žene. Budući da u Marici prepoznaje slične kvalitete, nastoji je uvjeriti da krene njezinim stopama.

Lik Marice tumači inače sjajna mlada glumica Sophia Lillis, koju smo nedavno mogli gledati u popularnom hororu “It” (2019) i u Netflixovoj seriji “I am not okay with this” (2020). No, njezina je krajnje monotona izvedba u ovom filmu razočaravajuća. Alice Krige je, s druge strane, odradila sjajan posao u ulozi vještice. Pred djecom se pojavljuje u liku starice Holde, koja u svojoj crnoj haljini s maramom, s naboranim blijedim licem i mrenom na oku, za razliku od one u bajci ne djeluje nimalo dobroćudno. Na jezovitost njezine pojave osim zastrašujućeg fizičkog izgleda utječu i uznemirujuće geste, kao i način na koji promatra i dodiruje Ivicu ili miriše njegovu kosu. Ipak, najveće iznenađenje za gledatelja je njezin ‘pravi’ izgled. Navikli smo na to da su u bajkama vještice stare i pogrbljene, stoga mlada, lijepa i istetovirana vještica, koju tumači Jessica De Gouw, nadilazi sva očekivanja. Dok je u bajci vještica jednodimenzionalna negativka koja jede djecu, u “Marici  Ivici” njezin lik dobiva razradu koju zaslužuje. Znatan dio filma posvećen je njezinoj pozadinskoj priči.

Budući da je gledatelju radnja većinom otprije poznata, zastrašujuće u filmu proizlazi iz atmosfere. Zahvaljujući direktoru fotografije Galu Olivaresu, film obiluje upečatljivim kadrovima i prava je vizualna poslastica za gledatelja. Poigravanjem kamere s neobičnim perspektivama i kompozicijom, savršeno se dočarava primjerice osjećaj Maričine i Ivičine izgubljenosti u maglovitoj šumi, a korištenjem neprirodnog osvjetljenja kojim dominiraju samo tri boje (plava, žuta i crvena), postiže se snovit ugođaj, koji gledatelja uvlači dublje u magični svijet filma. Kao što je uobičajeno u bajkama, vrijeme i mjesto radnje u filmu nisu jasno određeni.

Setovi, kostimi i šminka imaju s jedne strane arhaičan, srednjovjekovni štih, ali su s druge strane po mnogočemu suvremeni. U tom smislu posebno oduševljava neobična vanjština vještičje kuće, kao i njezin bizaran kostim sa šeširom inspirarnim filmom “The Holy Mountain” (1973) Alejandra Jodorowskog. Za razliku od one u bajci, kuća nije napravljena od kruha (ili slatkiša u novijim izdanjima), već se sa svojim zlokobnim, modernističkim izgledom na zanimljiv način uklapa u estetiku filma. Trokutastog je oblika i u potpunosti crna. Trokut je u filmu važan simbol koji se ponavlja na onaj ili ovaj način, a Perkins tvrdi da predstavlja ‘vezu s okultnim’. Unutrašnjost kuće strukturalno je zanimljiva i djeluje prostranije nego što se isprva čini, kao da je pod djelovanjem čarolije koja iskrivljava percepciju. Inspiraciju za to Perkins pronalazi u romanu “House of Leaves” (2000) Marka Danielewskog. Dojmljiv je i način na koji je osvjetljen interijer kuće. Prigušeno žuto svjetlo istovremeno pruža osjećaj ugode i topline, a s druge strane djeluje sablasno, neprirodno i izaziva tjeskobu.

Film je snimljen tako da po sustavu Američke filmske asocijacije bude rangiran kao PG-13 (neprimjeren za djecu mlađu od 13 godina), kako bi prema Perkinsu, djeci bio jedva izvan dosega, jer smatra da je u tome sva čar Grimmovih bajki. Njihove bajke isprva nisu bile namijenjene za čitanje. Jacob i Wilhelm Grimm su u skladu s duhom njemačkog romantizma skupljali narodne priče kako bi očuvali usmenu tradiciju od zaborava. No, kako je njihova zbirka priča postala sve popularnija, odlučili su je učiniti dostupnijom širem čitateljstvu, odnosno prilagoditi je mlađim čitateljima (izbačene su priče ili prizori koji su pretjerano nasilni, seksualni ili izopačeni).

Zanimljivo je i to što film posuđuje tematske elemente iz još jedne, manje poznate bajke braće Grimm. Riječ je o priči naslovljenoj “Junipertree”, koju mnogi smatraju njihovom najmračnijom bajkom. Motivi iz te priče (ubojstvo, zlostavljanje djece, kanibalizam) pojavljuju se u filmu u obliku pjesme koja se savršeno uklapa u mračnu ambijentalnu glazbenu pozadinu koju je za film skladao Robin Coudert.

“Marica i Ivica” svakako je jedan od najljepših horor filmova snimljenih u posljednjih nekoliko godina. No, njegova vizualna raskoš ipak ne može nadoknaditi nedovoljno razrađenu priču i likove. Zbog loše napisanog scenarija i dijaloga, film se nažalost ne može mjeriti s žanrovski sličnim i vizualno jednako dojmljivim nedavnim ostvarenjima, kao što su “The VVitch” (2015) Roberta Eggersa ili “Midsommar” (2019) Arija Astera, koja su s pravom oduševila i publiku i kritiku. Iako je osvježavajuće to što je bajka u Perkinsovoj verziji dobila feministički podtekst, čini se da u kratkom trajanju filma (87 minuta) scenaristi ne uspijevaju ‘reći’ ono što namjeravali. Jednom dijelu publike film se nije svidio zato što je previše artističan i atmosferičan (u prijevodu: dosadan), a one koji takve filmove vole, ovaj će film ostaviti ‘gladnima’, jer mu kao i Marici i Ivici u priči, ‘fali mesa na kostima’.

Ocjena: 6/10

(Orion Pictures, BRON Studios, Automatik Entertainment, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X