Marko Brecelj (1951. – 2022.) – Do dogovora stari druže… Do dogovora

‘Kao što su nas nekad učili o tome kako su naši narodi živjeli pod Austrijancima, pod Mađarima, pod Turcima, tako ja danas kažem da živim pod Slovencima’, obično je znao kazati taj ‘meki terorist’ koji je svojevremeno Dimitrija Rupela na presici gađao kuglicom iz puhaljke.

Marko Brecelj (foto: Nives Milješić)

„Za koga emisija? Za HRT? Nema šanse, vi ćete izrezati sve što kažem.“ Tako je nekako počelo moje prvo novinarsko iskustvo s Markom Breceljem. Otpilio je u startu cijelu snimateljsku ekipu s dvije kamere emisije „Ružiona“, koju je kao vanjska produkcija radio Plavi film 2012. godine. A došli smo u Kumrovec, ni manje, ni više nego 25. svibnja, na nekadašnji Dan mladosti, gdje je lokalna ekipa entuzijasta organizirala zajednički koncert Marka Brecelja i Damira Avdića kao neki glazbeni post festum minulog doba. I njih dvojica su tada koncertno predstavljala dva svojevrsna ‘floora’ – jedan je bio simbol onog prije, a drugi onog kasnije.

„Nećemo rezati izjave. Zato smo i došli“, krenuo sam u pregovore, jer o tome je ovisilo hoćemo li se svi potrpati u kombi o otići bez obavljenog zadatka.

„Ne vjerujem ti. Vi ćete izrezati izjave tako da ja ispadnem budala kako vi hoćete, a ne kako ja hoću. I kako to misliš napraviti, a da ne režeš. Sad me još lažeš“, nije se dao Marko dok smo pričali u prostoru bivše škole za političare u Kumrovcu.

Ne znam ni sam kako mi je u tom trenutku palo na pamet nešto što prilično odskače od pravila dokumentaristike, no rekoh mu da ćemo rezati samo na početku i na kraju njegovog odgovora na pitanja.

„Koja su to pitanja? I ne želim puno pitanja!“, rekao je. Izvadih papir i pročitah mu ih par. Svidjela su mu se. Ponudih mu da odabere njih 4-5. „Nećeš rezati?“, priupita ponovno, ja potvrdih.

„Gdje bi snimali?“

„Pa evo ovdje, unutra“, pokazah na konferencijsku dvoranu koja je na pozornici imala onu pravu drvenu govornicu još iz vremena socijalizma. A i to je u tom trenutku bila čista improvizacija.

Pogledao je unutra. To ga je zagrijalo. Idealan prostor za farsu. Za igrokaz.

Tražio je da mu napišem tih nekoliko pitanja i zamolio da mu damo 15 minuta da se pripremi na svako da ne bi zastajkivali kad krenemo sa snimanjem.

„Moram uzeti rekvizite“, dodao je. Rekoh u sebi ‘super’, on ima i rekvizite za intervju, što god to bilo.

Kad je bio spreman, objasnio je gdje će stajati i da nastavimo snimati što god da napravi prilikom odgovora. Jednostavno, on je hipu osmislio cijelu malu predstavu u četiri čina tijekom koje je nenadano, onako pankerski, srušio masivnu drvenu govornicu za epilog.

„Čuj, ipak ćemo morati rezati sliku…“, sjebah ja prije nego što smo počeli. On se ukopa kao lik kojeg su upravo šibicari prevarili. „Imamo dvije kamere“, nastavih; „Rezat ćemo samo sliku dva plana, da bude vizualno dinamično. Ton nećemo rezati. Sve će izgledati kao prijenos uživo.“

Dobro se sjećam da me mučio sa stankom koja je nastala. Gledao me u oči ne bi li otkrio znakove laganja. Kao da je čitava vječnost prošla dok se nije složio.

Epilog je da smo došli po intervju, a dobili famozni umjetnički igrokaz koji je Brecelj ad hoc smislio. Morali smo mu obećati da ćemo mu poslati gotovu emisiju. Svidjeli smo mu se kao ekipa, ali nije vjerovao da će ići sve što je rekao.

Emitiralo se kako smo i dogovorili. Uz to, bila je to i najbrže montirana emisija Ružione upravo zahvaljujući Brecelju koji nam je de facto svojim nastupom dao gotove priloge. Okolnosti su htjele da Breceljeva epizoda ujedno bude i zaključna tog ljeta. „Ružiona“ nije ušla u drugu sezonu, a Zoran Pezo je ‘dobio pedalu’ uz jedno od najluđih obrazloženja, u smislu „da emisija ima previsoke standarde“, na što je on odgovorio u pokušaju traženja kompromisa za novu sezonu: „Možemo mi i lošije raditi, nije problem.“

Marko Brecelj – Štafeta starosti i Grešniku i simbolu za rođendan

No s Markom Breceljem je od tog trenutka krenulo neko čudno drugarstvo i pokazivao je neobičnu naklonost prema našem portalu. Kumovao je tu dosta i kolega Janko Hedl, jedan od one rijetke vrste intelektualnih fanova koji je jako dobro shvaćao kakvo je kulturno blago Marko Brecelj i koliko je bitno ono što je radio u svakom trenutku svog djelovanja. Breceljeva najvažnija osobina je da je on možda jedina legenda ex-Yu scene koja nije nimalo koristila svoju slavnu prošlost, a ako samo spomenemo „Cocktail“ i Buldožer, jasno je da je samo to mogao crpiti do beskonačnosti. Ali nije. Gotovo da je bježao od toga, ili se sprdao s tim. Marko Brecelj je umjesto toga odlučio biti uvijek aktualan umjetnik života. Glazba mu nije bila dovoljna, gotovo da se prema njoj odnosio kao prema sporednoj stvari. I uvijek je izgovorenom golom istinom pred publikom micao svaki predumišljaj da je on dobro plaćena legenda. „Dogovorio sam se organizatorom za honorar od 300 eura“ – čuo sam previše puta na njegovim nastupima. Takvim rečenicama je običavao početi nastup, uz detalje koliko ga je koštao benzin, jesu li na granici bili ovakvi ili onakvi i jesu li ga gnjavili što prevozi litre i litre vina, jer je osjećao potrebu da počasti publiku, i time organizatorima osujeti i zaradu na prodaji pića.

Takvu neposrednost s publikom rijetko ćemo više vidjeti. Ne znam je li itko poput njega bio u stanju prezentirati realnost na način da je bio zanimljiv i djeci i odraslima. Samo je on bio u stanju otići u polje na granici s kliještima i ‘nabrati’ nekoliko metara svježe žilet žice, zapakirati je u kutiju i onda je pokazivati djeci tijekom svog nastupa i komentirati je kao posljednji civilizacijski doseg u međudržavnim odnosima. O njegovoj aktivističkoj metodi tzv. „Mekog terorizma“ se može tek trebaju napisati knjige, a služio se njome da provocira političke moćnike i raskrinkava ih kao nemoćnike svojim urnebesnim provokacijama. Od koparskog gradonačelnika Borisa Popoviča je radio majmuna desetljećima. Brecelj je na koljenima nosio zavezane šlape jer je običavao svaki put pred „Cezarom Borisom Popovičem“ padati javno na koljena kad god bi ga ugledao. Nitko se nije tako sprdao sa ‘svojim Bandićem’ kao Brecelj s Popovičem. Mi ovdje, u Hrvatskoj, smo odavno prestali pratiti što se zbiva u susjednoj Sloveniji, ali smo zahvaljujući opskurnim Breceljevim gostovanjima znali kad je bura uništila sve gradonačelnikove palme. Za Marka Brecelja cijela situacija nakon devedesetih je jedna velika farsa – malograđanski pir u kojem su svi mali narodi zatvoreni u svoje fojbe u kojima će ostati do daljnjeg. Nije on bio netko tko se zanosio nekim utopijskim idejama, već prije cinik koji satire utopijske laži distopijske stvarnosti, po sistemu: mora se prvo očistiti pred svojim vratima. „Kao što su nas nekad učili o tome kako su naši narodi živjeli pod Austrijancima, pod Mađarima, pod Turcima, tako ja danas kažem da živim pod Slovencima“, obično je znao kazati taj ‘meki terorist’ koji je svojevremeno Dimitrija Rupela na presici gađao kuglicom iz puhaljke. Dakle, nije letjela cipela prema govornici, ali je jasan čin i u smislu neslaganja i otpora, ali i uvrede. Potegnuti potom takvog ‘terorista’ na sud svakako bi bila još nezgodnija situacija za uvrijeđene.

Marko Brecelj (Foto: Dodogovora.org)

Njegov odgovor na ‘regionalnu glupost’ bila je i njegova inicijativa „Do dogovor“ tj. dodo govor (dodogovor.org), koju je često samo reklamirao kao natpis na slamnatom pokrivalu za glavu azijskih težaka u rižinim poljima. Cijelu mudrost normalizacije koja nam je uvijek udaljena kao Godot od Vladimira i Estragona, sveo je u te dvije riječi. Do dogovora. Bez dogovora ništa. Dogovor kao voljnost želje za rješenjem sa svih strana. Dogovor kao početak. Početak koji svi čekamo i umiremo u tom čekanju.

S Markom se moglo samo na dva načina; ili pošteno ili nikako. Imao je prirodni instinkt za prepoznati kad kod nekoga prevladaju karakterne osobine koje kolokvijalno označavamo kao one ‘pizde’. A prema svima je bio otvoren i prijateljski nastrojen u startu. On je bio mjerna jedinica čovječnosti. Nema tog benda, pojedinca, glazbenika kojem nije Brecelj pomogao ako ga je put nanio u Koper. A o tome koliko je Brecelj zadužio kulturu susjedne Hrvatske govori činjenica da kad je dobio umjetničku mirovinu u Sloveniji, svaki mjesec je odvajao dio i slao kao pomoć Franciju Blaškoviću, koji, eto, ni nakon preko stotinu snimljenih albuma za ovu državu ne samo da nije kulturno blago, već nije ni vrijedan umjetničkog statusa.

Odlazak Marka Brecelja, odlazak je starog druga. Ne druga u smislu kako se danas to petparački pripisuje bivšem sistemu i bivšoj državi, jer tada i u njoj je Brecelj bio prvi panker prije pojave punka, već druga koji neće iznevjeriti i koji će ti uvijek reći kako stvari stoje, bez obzira koliko to bolno bilo. Druga koji se neće libiti poderati kulise i krenuti sam na novopečene ‘svete krave’, ako ni zbog čega drugog, onda u ime zdrave pameti. Za sadašnje i buduće naraštaje.

Jer oni ostaju. Do dogovora. Ili bez njih. Na njima je. Živi bili pa vidjeli.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X