Marko Presečki ‘Fragmenti opsesije’ – poezija u krhotinama

Ono što je neobjašnjeno, a čega nije malo, prepušta se mašti čitatelja čiji će dojam o pročitanom uvelike ovisiti o tome koliko je vlastitoga bio spreman samom djelu dodati.

Marko Presečki “Fragmenti opsesije”

Opće je poznata stvar da je pisanje poezije jedna od najnezahvalnijih ljudskih rabota. Istresaš vlastitu intimu u kratku formu i javno je pokazuješ, a većina svijeta jednostavno nema uho za to. Poeziju čitaju tek rijetki, a među njima su uglavnom uvijek i neki kritičari kojima možda tvoji stihovi i ne legnu, pa te još pritom i javno pregaze. Samim time ni pisanje o poeziji nije ništa zahvalnije, pa se stoga uvijek pokušavam ispričati onim pjesnicima koji su mi poslali svoje knjige koje mi se nisu dopale što o njihovim pjesmama nisam pisao jer bi objavljivanje negativne recenzije njihovog rada pripadalo oblicima posebno zloćudnog sadizma za kakav uglavnom ipak nisam spreman.

Situacija je pritom nezahvalnija ako pjesnik ni ne piše poeziju u tradicionalnoj formi, već u nadrealističkim fragmentima, budući da je publiku za takav sadržaj još teže naći među rijetkima koji uopće čitaju. Ako je teško ući u glavu autora koji se izražava u kratkoj formi, utoliko je još teže kad je kratka forma predstavljena u pjesničkim krhotinama kao što je slučaj s netom objavljenom knjigom varaždinskog pjesnika i izvođača Marka Presečkog, “Fragmenti opsesije”. Fragmenti sami po sebi ne govore ništa, osim ako su djelom nečega što se može naknadno presložiti u neku smislenu cjelinu kao da lijepimo komade razbijenog tanjura u njegovu prethodnu formu. Tanjur više neće biti nov, možda ni uporabljiv, ali možda uz dovoljno truda uspijemo postići da ga opet vidimo kao ono što bi trebao biti. Pritom dijelovi koji nedostaju ostaju ispunjeni našom vlastitom vizijom i maštom i dopuštaju nam da na neki način svojim doprinosom sudjelujemo u konačnom obliku umjetničkog djela.

Stotinjak stranica ove knjige na neki način i upućuje na to da bi se cijelo djelo trebalo shvatiti kao jedinstvena poema raznesena u paramparčad kroz cijelu zbirku. Određeni fragmenti se pritom ponavljaju kao kratki refreni, a kojiput se ponovno javljaju tek određene misli iz ranijih pjesama, kao fragmenti fragmenata. Često je na stranicu upisana tek jedna rečenica ili pak riječ-dvije koje će nas sa svojim smislom upoznati tek kasnije. Naravno da će se među fragmentima naći i pokoji samostojeći koji će vas osupnuti svojom ljepotom, ali za svaki od njih će se naći još desetak onih koji će vas zbuniti, pa čak i djelomično frustrirati nedorečenošću.

Kroz velik dio ove tako zamišljene poeme s lirskim se subjektom nalazimo u nečem nalik iščekivanju kakve kazališne predstave. Ili na nju stižemo prekasno – dojam koji pojačava uporno ponavljanje pitanja: “jesu počeli?” – ili promatramo filmsku projekciju na kojoj sjedimo poput slijepaca kojima autor prepričava tek pojedine scene, ne dajući nam uvid u totalitet i smisao radnje koja se odvija. Upravo ono što je neobjašnjeno, a čega nije malo, prepušta se mašti čitatelja čiji će dojam o pročitanom uvelike ovisiti o tome koliko je vlastitoga bio spreman samom djelu dodati.

Presečki je ove stihove izvodio još 2017. u varaždinskom Rogozu u performansu praćen podrškom glazbenika na klavijaturama i bubnjevima. Osobno nisam prisustvovao tom događaju i ne znam kako je koncipiran, ali svakako je lako zamisliti ovaj sadržaj praćen zvucima kakvog eksperimentalnog jazza ili improvizirane muzike. Štoviše, možemo se nadati da pandemija neće onemogućiti kakvu promociju ove zbirke na kojoj bi ovakav performans bio ponovljen, jer bi takvo što sigurno bilo itekako zanimljivo doživjeti. No, zanimljivo je pročitati misli Presečkoga i u formi slova na papiru, a za taj pothvat ne trebate odvojiti ni više vremena nego što biste ga posvetili nekom albumu ili epizodi televizijske serije. Stoga, čitajte pjesnike i olakšajte im nezahvalnu rabotu, a možda pritom okrijepite i vlastitu dušu.

(Vlastita naklada, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X